Vladislav Bogićević u američkoj Kući slavnih. Maneken u kopačkama, čovek koji
je s neverovatnom lakoćom igrao fudbal i plenio svakim potezom,
14. oktobra u Njujorku postaće član besmrtnih.
- To priznanje je trebalo da dobijem i ranije, ali nikada nije
kasno, velika je čast što sam postao član Kuće slavnih, pogotovo
što sam poslednje dve godine u Beogradu, pa su mogli i da me zaborave
- bila je prva reakcija Vladislava Bogićevića. - Ja na to gledam
kao na priznanje, ne samo meni već i jugoslovenskom fudbalu, a
došlo je kao nagrada za rad, trud, profesionalni odnos...
Nisu, jer ste zajedno sa Peleom, Beknebauerom, Kinaljom...
bili pioniri fudbala u Americi?
- Bilo je tu još velikih imena, nikako se ne smeju zaboraviti
Neskens, Karlos Alberto, Marinjo, Senjino, Stjuart... Kada smo
mi stigli u Njujork, fudbal je praktično bio nepoznat sport, bez
obzira što su "Ameri" 1930. bili treći na svetu. Mi
smo predstavljali taj zamajac, pokretačku snagu...
Kako su Amerikanci zavoleli fudbal, ako se zna da su oni za
brze igre?
- Tačno je da oni vole brzu i pre svega, mušku igru - nastavlja
svoju američku priču popularni "Bleki". - Jednostavno,
takvi su, uvek željni uzbuđenja. I, svakako, nije bilo lako doći
im do srca, mada su velike zvezde, s kojima sam igrao, uspele
da im dočaraju svu lepotu fudbala.
I eto, Amerikanci su na ovom Svetskom prvenstvu igrali odlično?
- Ma, kakvi odlično, fenomenalno, zaslužili su da stignu u polufinale,
bili bolji od Nemaca. Njihov progres je strahovit, mnogo su napredovali,
na primer, za poslednje četiri godine. Uostalom, sećate se i kako
smo ih mi pobedili na SP u Francuskoj (1:0), na mišiće... Drago
mi je i zbog toga što sam u Sentosu (Njujork) trenirao Poupa,
Matisa i Ljamosu. Prva dvojica su bili sjajni na Svetskom prvenstvu,
treći je bio dugo povređen, pa je samo ulazio u igru.
Kako još objašnjavate takav, džinovski fudbalski korak?
- Sponzorska ulaganja su se isplatila i više niko na Amerikance
ne sme da gleda s potcenjivanjem. Ali, umesto bilo kakvog objašnjenja,
evo jednog podatka koji mnogo toga govori: čak 16 miliona dece,
od šest do 15 godina, što muško što žensko, igra fudbal.
 |
 |
 |
As do asa
Bleki je prvi Srbin i četvrti fudbaler u američkoj Kući
slave, pored takvih zvezda kao što su, između ostalih: Džordan,
Medžik Džonson, Lari Bird (košarka), Džo Montana (američki
fudbal), Jogi Bera, Di Mađio (bejzbol), Mohamed Ali, Džoe
Frejzer (boks), Lendl, Konors, Naveratilova, Kris Evert
(tenis), Karl Luis, Majkl Džonson, Florens Grifit (atletika)...
Od fudbalera, u Kući slavnih su Pele, Bekenbauer i američki
rekorder po broju utakmica u reprezentaciji Kobi Džons.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Igrali ste s mnogim asovima, posmatrali mnogo igrača, ko je
najveći?
- Samo jedan je kralj - kao iz topa će Bogićević. - A to je Pele.
Najveći i neprevaziđen, iza njega je velika praznina, pa onda
dolaze oni drugi. Kada to govorim, mislim na igrače u poslednjih
35-40 godina, ne ranije, jer te asove nisam imao prilike da gledam.
I Bekenbauer je bio nešto posebno, ali to je već neka druga fudbalska
dimenzija.
Ima li danas takvih asova?
- Ima dobrih igrača, međutim, nije to ono pravo. Svi su oni daleko,
daleko od kralja. Ipak, Ronaldo može da bude mega zvezda, dugo
je pauzirao, nadam se da je vreme povreda iza njega, Rivaldo je
svakako dobar igrač, Rivaldinjo veliki potencijal. Žao mi je što
se Francuz Pires povredio, mnogo mi se sviđa, verujem ipak, pošto
je mlad, da će za godinu-dve biti opet u top formi.
I za kraj: šta planira Vladislav Bogićević?
- Za sada sam tu, otvoren za razgovore sa svima.
Tako govori Bleki, sinonim za lepo u fudbalu, prvi Srbin u američkoj
Kući slavnih.
J. Sekulić