 |
Zoran
Savić, najtrofejniji evropski košarkaš, namerava da završi karijeru
i živi u Barseloni
Ne dolazim u Zvezdu,
ni na teren, ni u fotelju
Neće mi se ostvariti san da dođem u klub za koji navijam od malih
nogu. Ne bi bilo pošteno da budem "direktor u odsustvu"
Sada već davne 1989. godine bez pompe je došao
u Split, da bi preko Jugoplastike, Barselone, PAOK-a, Reala, Kindera,
Efesa i Skipera, više od decenije vladao Evropom. Naravno, reč
je o Zoranu Saviću, najtrofejnijem igraču u istoriji jugoslovenske,
ali i evropske košarke.
- Košarkom sam počeo da se bavim relativno kasno, sa 16 godina
u Čeliku iz rodne Zenice. Međutim, igrajući na dvojnu licencu
i za Borac iz Čapljine tri utakmice nedeljno, uspeo sam da nadoknadim
zaostatak za vršnjacima - seća se početka Zoran Savić.
Potvrda je stigla pred kraj 80-tih, pozivom Bože Maljkovića
u redove evropskog prvaka Jugoplastike.
- Bile su to nezaboravne dve godine kada smo osvojili čak osam
titula. Iako smo pred početak druge sezone ostali bez Maljkovića,
Rađe, Sobina, Duleta Ivanovića, bili smo sigurni da ćemo ponoviti
uspeh, jer je navika na Božin rad ostala, tako da je treneru Željku
Pavličeviću ostalo samo da nastavi gde je njegov prethodnik stao.
Naravno, ne smem da zaboravim ni sjajnu organizaciju kluba.
Na žalost, splitska idila je nasilno prekinuta...
- Još u toku sezone rasla je napetost, ali s obzirom na naša česta
putovanja u klubu se nije nimalo osećala. Čak i tokom leta, kada
su se već vodile borbe oko Splita, verovali smo da će se situacija
normalizovati. Tek početkom sledeće sezone shvatili smo da su
naše nade uzaludne.
 |
 |
 |
Jugoslavija "broj 1"
Analizirajući rezultate posle Vašeg povlačenja
iz reprezentacija, čini se da ste odluku o odlasku
iz plavog tima prerano doneli.
- Čitavu deceniju sam živeo sa plavima. Naravno
da je bilo sjajno, ali trpela je porodica, uželeo
sam se odmora posle napornih sezona. S druge strane,
u to vreme od reprezentacije se oprostila moja generacija:
Divac, Paspalj i ostali, pa je bilo logično da se
i ja, posle EP u Barseloni 1997. godine, povučem jer
su došli mladi kojima je trebalo ustupiti prostor.
Imamo mlad tim, ali formiran od igrača koji igraju
glavne uloge u najjačim evropskim i NBA timovima.
Stojaković je ključni igrač Sakramenta, Jarić je najbolji
plej Evrope, Radmanović i Drobnjak su već potvrdili
kvalitet u Sijetlu... Ubeđen sam da će još pet do
sedam godina vladati Starim kontinentom.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
Usledilo je više od deset godina osvajanja Evrope.
- Počelo je oktobra 1991. odlaskom u Barselonu... Kada se okrenem
unazad, svaka godina je nezaboravna. Ne toliko po ostvarenim uspesima,
koliko po ambijentu u sredinama u kojima sam igrao.
A to su pet najjačih evropskih liga: SFRJ, Španija, Italija,
Grčka i Turska.
- Bez dileme, stara jugoslovenska liga bila je najjača u Evropi.
Svaka utakmica derbi, nezaboravne godine. S druge strane, Španija
je potpuno "amerikanizovana" u organizacionom smislu.
Lično, više volim Italiju, jer publika odlično poznaje košarku,
posebno u Bolonji. Nije im najbitniji samo koš, već znaju da nagrade
svaki pas, odbranu. Posebno bih istakao italijanske novinare.
Dok u Španiji izveštaje svode na statistiku, što je očigledno
uticaj SAD, na Apeninima mi se događa da kada pročitam tekst,
čini mi se kao da ga je pisao neki košarkaški stručnjak. Grčka
je specifična po neverovatnoj lojalnosti i frenetičnosti navijača.
Sećam se kolike su gužve bile u finalu plej-ofa, protiv Olimpijakosa,
pa za našu finalnu utakmicu Kupa Koraća protiv Boše Tanjevića
i Stefanela. Verovali ili ne, za dvoranu kapaciteta 5.500 mesta,
prodato je 15 hiljada karata. U Turskoj sam odigrao malo utakmica,
tako da ne znam da li sam kompetentan da sudim o njoj.
- Organizacija je loša, dobre su samo dve tri ekipe, ali zadivljuje
volja, odgovornost i pristup igrača. Posebno sam iznenađen autoritetom
trenera koje često nazivaju "mister", kao u fudbalu.
Jugoslovenska javnost će Vaš boravak u Solunu pamtiti kao
prvi susret dve legende: Zorana Savića i Peđe Stojakovića koji
nikada ne zaboravlja da istakne Vaše zasluge za razvoj njegove
karijere.
- Došli smo u isto vreme s porodicama. Bilo je normalno da
mu se kao stariji nađem na usluzi, jer znam kroz šta je sve do
tada prošao, iako je imao tek 16 godina. I pored činjenice da
je morao da pauzira jednu sezonu, čim sam ga prvi put video s
loptom bilo je očigledno da je neverovatan talenat, daleko, daleko
ispred svoje generacije, potencijal za NBA. Tu su bili još Raša
Nesterović i Dušan Reljić i bilo mi je zaista zadovoljstvo družiti
se i igrati u dresu PAOK-a s takvim, ne samo velikim nadama košarke,
već i velikim ljudima.
Zlatni niz prekinuli ste 1999. godine.
|
 |
 |
 |
Promenila se Zenica
Što zbog profesionalnih obaveza, što zbog rata,
Zoran Savić dugo nije imao priliku da poseti Zenicu.
- Pre dva leta prvi put sam bio u rodnom gradu, posle
devet godina. Zenica se mnogo promenila, malo ljudi
poznajem, većina s kojima sam se družio živi u inostranstvu.
Održavamo redovne kontakte. Ipak, lepo je bilo opet
videti Zenicu.
Maljković, Nikolić, Obradović, Ivković, Mesina, Aito...
sam vrh evropskih stratega s kojima je sarađivao Zoran
Savić
- Imao sam sreću da radim sa gotovo svim velikim evropskim
trenerima. Svako je ima svoj kvalitet, ali naši stručnjaci
Boža, Duda, Željko, pokojni Aca Nikolić daleko su
ispred stranih kolega. Jednostavno imaju taj nerv
za uspeh. Uz nespornu taktičku superiornost, ništa
ne prepuštaju slučaju, znaju da u najtežim momentima
na sebe preuzmu ogroman deo nervoze, a iz igrača izvuku
koncentraciju neophodnu za titulu.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
- Možda najteži period u mojoj karijeri, ali ne zbog Efesa. Naime,
tek u 32. godini prvi put sam bio teže povređen, usledila je godina
i po pauze, tri teške operacije. Bilo je zaista neizdrživo, ali
nisam hteo da se predam. Vratio sam se u Barselonu još 1999, nastavio
da treniram dva puta dnevno, prvo sa "B" timom, da bi
u januaru 2001. postao član najbolje ekipe. Katalonci su bili
strpljivi, čekali da se oporavim.
- Obostrano strpljenje se isplatilo, osvojili smo duplu krunu.
Razmišljao sam da odem u penziju, ali nisam želeo da sav trud
od dve godine oporavka bacim u vodu. Stigla je ponuda Skipera,
ali sam se i tu dvoumio jer sam igrao u rivalskom Kinderu. Iako
Skiper ima samo jedan osvojen kup i šampionat, ambijent je fenomenalan.
Navijači su mladi, prate nas na svakom gostovanju. Nadam se da
ćemo i pored teško zadatka, ostaviti iza sebe Beneton i Kinder,
i uzvratiti titulom.
Šta posle? Već dugo se priča da bi ste mogli da obučete crveno-beli
dres i bar jednu sezonu pomognete u stvaranju perspektivnog sastava.
Nije tajna da na Malom Kalemegdanu žele da Vas vide i kao direktora.
- Još nije definitivno, ali najverovatnije ću završiti karijeru
ovog leta, što znači da mi se neće ostvariti jedan od najvećih
sportskih snova da zaigram za Crvenu zvezdu, klub za koji navijam
od malih nogu. S obzirom da bismo moja porodica i ja želeli da
živimo u Barseloni, a da funkcija direktora zahteva konstantno
prisustvo u Beogradu, ne bi bilo fer da oduzimam nekome mesto.
Ipak, moja želja je da ostanem u košarci, da radim, pratim mlade
igrače na duži vremenski period, ali ukoliko Zvezda izrazi želju,
mogu neoficijelno da im pomognem sa informacijama. Mladi ljudi
su na čelu, imaju obećavajući plan sa mnogo sjajnih ideja. Važno
je da Zvezda opet bude veliki klub, sa mnom ili bez mene, nije
bitno - zaključio je retrospektivu karijere najtrofejniji evropski
košarkaš Zoran Savić.
Đorđe Matić
|
 |