GLAS JAVNOSTI  

Izdaje NIP „GLAS” a.d.
„GLAS JAVNOSTI“ d.d.

Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija

 

I n t e r n e t   i z d a n j e

 
 

Glas javnosti 24 sata sa Vama... najnovije vesti iz zemlje i sveta...

 

 

 


vesti dana

arhiva

vaša pisma

istorijat

redakcija

kontakt

pomoć

pišite nam


Links

Srpsko nasleđe

Glas nedelje

SINA

SNAGA

PISMA

 


Nepravda

Dokle ćemo da trpimo EDB

Ovo što oni sa nama rade nema nigde u svetu

Da li neko u ovoj našoj državi ima snage i moći da zaustavi monopolističko ponašanje odgovornih ljudi u EDB-u. To njihovo ponašanje trebalo bi da zabrine sadašnje političare koji ne primećuju ili ne žele da primete iživljavanje i utrkivanje u izmišljanju raznih nelogičnosti i nebuloza prilikom određivanja cene za utrošenu električnu energiju. Ovo što oni sa nama rade nije zabeleženo nigde u svetu. Zašto bi nas, kao obične potrošače, interesovali problemi u EDB-u.

Ni poslednjih 10 godina nisu nas pitali gde odlazi novac od pretplate i zašto se ne ulaže u renoviranje i modernizaciju postrojenja. Stvar je vrlo jednostavna. Svuda u svetu struja je roba. Ili ima robe, ili je nama. Ako je nema, onda ćemo svi podjednako da budemo žrtve, a ne da izmišljaju nekakve tarife, zone sa različitim cenama, angažovanu snagu, unapred određenu akontaciju, sve to da bi što više zbunili potrošača i izazvali konfuziju u njihovim glavama.

Zašto bi to mene kao potrošača interesovalo. Pošto je svuda u svetu struja roba, neka odrede jedinstvenu cenu za sve istu, koja će biti primerena tržišnim uslovima i neka svako za sebe vodi računa koliko će potrošiti mesečno. Onaj ko troši više, više će i da plati. Ako ne plati u određenom roku, sleduje isključenje, kao i kod telefonskih računa. A stručnjaci u EDB-u, pošto ih ima i previše, neka rasknjiže u svom knjigovodstvu kako hoće. To potrošača ne treba da interesuje.
Pa oni i kad uvoze struju plaćaju je po jednoj ceni, a ne po blok tarifi i angažovanoj snazi.

Navešću vam jedan moj lični primer. Imao sam stanare sa malom bebom, koji su trošili malo više struje u zimskom periodu. Pošto su računi bili veoma visoki zbog blok tarife, takozvane angažovane snage i ostalih nebuloza, jedva su uspeli da plate račune EDB-a, i samo zbog visokih računa odselili se prvog februara 2002. Ceo februar i mart stan je bio prazan, nije se niko uselio i za ta dva meseca potrošeno je oko 155 kilovata jeftine i skupe struje (zbog sijalica). Za to je trebalo po obračunu EDB-a da se plati 140,14 din.

A zamislite onda neprijatno iznenađenje. U daljem tekstu računa, za utrošenu snagu treba platiti neverovatnih 2.704,64 din, a kad su na to sve dodali porez, ukupan račun je 3.413,74 din. Tako ispade da mene jedan kilovat košta 22,02 din.
Da li je to moguće? Na to pitanje su mi u EDB-u odgovorili da me kažnjavaju zato što sam mnogo trošio u zimskom periodu.
Pa ja sam i tada plaćao struju po blok tarifi, angažovanu snagu i porez svakog meseca.

Neverovatno, ali istinito.
Dokle ćemo to da trpimo?

JANKO JAŠAREVIĆ,
BEOGRAD


Pismo

Uvek za pravdu

G. Leposavi Karamarković, Vrhovni sud Srbije

Poštovana gospođo predsednice, prinuđen sam da Vam se ovim putem obratim, pošto sam „veštom" spregom Javnog tužilaštva i suda onemogućen da istinu dokažem u redovnom postupku pred sudom.
Izuzetno cenim Vašu ličnost, Vaš rad i Vašu borbu za nezavisno, nepristrasno i pravedno sudstvo, ali se bojim da ja neću imati prilike da svoju pravdu ostvarim pred sudom.

Naime, ja već sedam godina vodim postupak da dokažem da je testament pokojnog Dragoljuba Đorđevića falsifikovan, za to imam pravni interes, kao njegov poverilac. Za to imam i dokaze, jer je pet nezavisno jedan od drugih veštaka veštačilo i u svojim nalazima dalo mišljenje da potpis na testamentu nije testament pokojnog Đorđević Dragoljuba. Kod ovakvog činjeničnog stanja tužilaštvo prvo odbacuje moju krivičnu prijavu i meni kao oštećenom prepušta postupak.
Nastavljam postupak i kada je već bila podignuta optužnica i sasvim izvesno da će okrivljenima biti izrečena kazna, tužilaštvo preuzima postupak. Tada sam još smatrao da je konačno tužilaštvo shvatilo o čemu se radi i da je prvo odbacivanje moje priajve bilo razlog nedovoljno proučenog predmeta. Vrlo brzo se ispostavilo da sam se prevario, da je smišljena vrlo vešta igra, jer meni ubrzo sudeći sudija oduzima svojstvo oštećenog pošto posle četiri godine pronalazi da ja kao poverilac ne mogu biti oštećen falsifikovanjem testamenta mog dužnika, mada je ovo pitanje već bilo razmatrano na Okružnom sudu.

U nastavku cele predstave se određuje veštačenje preko veštaka medicinske struke i odmah nakon što je veštak dao nalaz koji je bio neprecizan i na koji se moglo prigovoriti, tužilaštvo odustaje od daljeg gonjenja, a kako je meni oduzeto svojstvo oštećenog onemogućeno mi je da nastavim postupak i dokažem istinu kao i očigledni falsifikat. Zadnja nada u Okružni sud i u pravdu se istopila jednom ekspeditivno urađenom odlukom kojom sam ja potpuno udaljen od mogućnosti da dokažem pravdu. Kratak prikaz cele moje borbe koja traje sedam godina ja bih samo završio sa pitanjem: šta je sa pet nalaza veštaka koji su svi saglasni da na testamntu pok. Đorđevića nije njegov potpis. Da li su oni radili mimo pravila svoje svrhe? Zašto sud štiti one koji su falsifikovali testament i koji su po članu 4 tački 3 nedostojni za nasleđivanje? Duboko sam povređen kao građanin sa kojim su se dva državna organa ovako poigrala. Ili je opako u pravu Vaš kolega dr Zoran Ivošević da dobija uvek onaj koji plaća? Sa poštovanjem i željom da se izborite protiv ovakvih stvari i da pravda postane dostupna svima.

MIODRAG PAVKOVIĆ, BEOGRAD


Protest

Morbidnost zakona

Poštovani, moram da reagujem povodom novog Zakona o pomoći porodicama sa decom ili kako se već zove. Ako sam pogrešio naziv, to je zato što je prošao prilično nezapaženo, sem kratkih vesti u sredstvima javnog informisanja, mislim na zakon koji određuje naknadu za rođenje drugog, trećeg i četvrtog deteta, kao i još neke stvari iz ovog domena.

Tužna je činjenica da na sajtu Republičke vlade nisam uspeo da nađem nijedno slovo o tome (a sajt Ministarstva za socijalna pitanja Republike Srbije je u pripremi), čak ni u arhivi zakona koje je donela Narodna skupština. Po objavljivanju da je zakon donet, bio sam veoma obradovan da ova država konačno razmišlja o porodici i afirmaciji rađanja. Odredbe zakona (kako su objavljene) su ohrabrujuće i na relativno dobar način ublažavaju surovu socijalnu politiku koja je prethodnim zakonima regulisala ovu materiju (trajanje porodiljskog odsustva i naknade). Pozdravljam odluku da se konačno socijala razdvoji od privrede i prebaci na teret države. Nije poslodavac dužan da nagrađuje ili motiviše ženu (odnosno porodicu) na rađanje drugog ili trećeg deteta.

Problem je u tome što zakon, koji je donet drugog ili trećeg marta, stupa na snagu od prvog juna. Ovo jedva da je neko objavio. Kada sam se juče raspitao u nadležnoj socijalnoj službi, izuzetno ljubazna gospođa mi je poverila svoju bojazan da je situacija u kojoj se nalaze trudnice koje upravo treba da se porode, prilično morbidna.

Žene su u situaciji da, umesto da, pored katastrofalno neuslovnih porodilišta, potpuno nejasnog statusa socijalnih prinadležnosti (još nije jasno kako će se isplaćivati naknade za odsustvo za negu deteta), nedoumice da li poslodavac može da je otpusti tokom ovog bolovanja ... imaju još jednu brigu na vratu: „Kad bi prenela nekih nedelju-dve dana?!"

Naravno da je ovakva kalkulacija bespredmetna, ali u situaciji kada je 90 odsto stanovništva na rubu egzistencije, razmišljanje „Da li ću za drugo dete dobiti od države 3.000 ili 50.000 dinara?" ili, još gore, „Da li ću za treće dete dobiti od države 3.000 ili 90.000 dinara?", morate uzeti vrlo ozbiljno. Takvo razmišljanje može dovesti i do prilično opasnih situacija, u kojima žene rizikuju svoje i zdravlje svog deteta, prenebregavanjem lekarskih saveta, kako bi „uskladile" termin porođaja sa stupanjem zakona na snagu.

Potpuno sam svestan logične procedure da zakoni počinju da važe od nekog datuma i da su uvek moguće kojekakve kalkulacije i frustracije tipa: „Da je bilo juče..." ili „Da je počeo sutra..."; ali, imajući u vidu ovako osetljivu ciljnu populaciju, kao što su trudnice u osmom ili devetom mesecu, možda i nije moralo tako. Ne verujem da bi se primetno povećala stavka (poslovično nategnutog i oskudnog) budžeta namenjena za ova davanja da je zakon počeo da važi od dana donošenja u Skupštini.

ZORAN MIŠKOV, BEOGRAD

 


Tvrdnja

Holivudske žrtve i laži

Bravo za Draška Klikovića iz Holandije. Zar Srbi treba da odu na Zapad, provedu tamo deset ili dvadeset godina, da bi odista i naučili šta je Zapad? Potpuno se slažem sa g-dinom Klikovićem; jedino mi je krivo što malo takvih pisama pišu ljudi iz Srbije. Znate li zašto? Tužno je to reći, zvuči i samohvalisavo - velika većina ne zna. Polazim od sebe, jer ni ja nisam znao do svoje trideset i druge, te sa ogromnim „apetitima" odoh na Zapad - daju mi oni sve, čak i titule (mogu da se „pohvalim da sam profesor") ... ali, velike pare nikako.

Dokle će ovaj naš narod da bude žrtva holivudskih laži! Ne snimaju oni te filmove sa kućerinama i luksuzom da bi vas varali, već zato što je to ovde traženo: hoće i ovaj običan narod da gleda bogatstvo ako ga (ogromna većina duguje bankama visoke sume) nema.
Zapad šareni i blješti, a deca vole sve šareno. Ponekad mi je žao mog naroda koji toliko očekuje od ovog Zapada. No, Zapad očekuje od nas i naši političari žure da mu udovolje. Plašim se da će biti strašnih i tegobnih razočarenja; užasno je to ... što će biti kasno.

MIODRAG BJELIĆ, NJUJORK, SAD


Pogled

Što bi rekao Balašević

Totalni nerad, a plate su odraz tog nerada

Poštovanje, pročitao sam članak T. Ostojić „Od kamata boli glava" koji bih hteo da prokomentarišem.
Iz ovog teksta se primećuje da gđa Ostojić nije baš informisana o kretanjima cena automobila u Evropskoj uniji, a i kako je postavila članak nije baš pravilno. Kada ga pročita običan građanin naše zemlje on će svaliti krivicu na banke i prodavce automobila.

Kako reče gđa Ostojić, oni su preskupi i ujedno su visoke kamate. Uzeću samo jedan primer: „golf" 1,4 5D ABC, 4AB, AC košta 15.008 evra, inače to je najjeftinija varijanta sa 5D. Učešće je 35 posto, kamata 9,6, a rok otplate 60 meseci. Što se tiče kamata one se kreću od 4,8, za modele koji uskoro prestaju da se proizvode ili koji nemaju prođu na tržištu, do celih 11 posto za aktuelne modele automobila.

Moramo znati da je inflacija u EU oko 2 posto na godišnjem nivou i rizici politički i ekonomski su minimalni. Znači problem u našoj zemlji treba da nazovemo pravim imenom: totalni nerad, a plate su odraz tog nerada, jer nije dovoljno ići na posao i reći da je to rad.

Ovde su očigledno pobrkani lončići. A kako kaže Đorđe Balašević „Krivi smo mi". Znači, kažite narodu da su cene automobila slične evropskim, da su kamate slične evropskim. Jedino se rad ne može porediti sa evropskim, kao i nerad pa u skladu sa time su i plate. Ako hoće da voze dobar auto, neka nađu krivca u sebi i neka počnu da rade. A onda će sve biti lakše.
Srdačan pozdrav,

VLADIMIR VUKSANOVIĆ,
SOLUN, GRČKA