Može li violinista da svira bez gudala?
Može - reći će vam mr Milivoje Bogosavljević, vajar i autor spomenika
otkrivenog 1995. godine čuvenom bardu narodne muzike Vlastimiru
Pavloviću- Carevcu u gradskom parku u Velikom Gradištu.
Taj spomenik je već tri puta skrnavljen!
- Na Carevca je atakovano tri puta, ali njegova violina i njegov
svilen konac nisu utihnuli. Prvi put mu je sa spomenika otkinut
vrh gudala. Potom je zimus ceo spomenik okrečen disperzivnom belom
bojom, da bi nedavno Carevac ostao i bez samog gudala koje mu
je polomljeno. Sad ga uopšte nema. Mnogo vode proteći će Dunavom
dok se ne otkrije kome i zašto smeta Carevčev spomenik u gradištanskom
parku - veli vajar.
Da smo u Velikom Gradištu, gradu umetnika, kojim slučajem sagradili
spomenik nekoj orijentalnoj pevačici ili novokomponovanom harmonikašu,
mislim da bi bolje prošli, jer smo počeli da gubimo identitet,
počeli smo da zaboravljamo naše duhovne vrednosti. Ko je kriv
Carevcu što je negovao izvorni narodni srpski melos: možda posle
svega što nas snađe više i nismo sigurni da smo Srbi. Ko zna.
Kivan je Bogosavljević s razlogom, jer je u rad na Carevčevom
spomeniku uložio maksimum umetničkog napora (SO Veliko Gradište
ni do danas mu nije isplatila polovinu dogovorenog honorara),
noći i noći je provodio budan tražeći pravo rešenje za spomenik
koji će na autentičan način trajno da ovekoveči velikog barda.
Carevac je, istina, u duši bio pravi komunista. Podigao je, zna
se, 1941. i partizanski ustanak u svom rodnom selu Carevcu u dolini
Peka po kome je i dobio prepoznatljiv nadimak. Možda je ta činjenica
zasmetala nekome da mu ni mrtvom ne da mira lomeći njegovo gudalo
na spomeniku?
Violinista je u zloglasni Dahau u kome je, posle dvogodišnjeg
boravka u zatvoru na Banjici, tamnovao dve godine deportovan iz
rodnog sela gde je početkom februara 1942. godine uhapšen u kući
teče Milentija Rajčića. Uhapšen je u bridž pantalonama i kratkom
gunju od kojih se kao i od svoje violine nije odvajao. Bio je
dugogodišnji šef Narodnog orkestra Radio Beograda.
Neki kažu da je na tom mestu bio zahvaljujući komunističkoj prošlosti
dok drugi misle da to nije istina i da je Vlastimir bio što se
violine tiče, nenadmašan virtuoz nad virtuozima.
Žarko Živanović, publicista i jedan od prvih inicijatora podizanja
spomenika Carevcu u Velikom Gradištu, priča za "Glas":
- Kad je gudalo prvi put polomljeno, našao sam ga slomljenog kraj
spomenika i sačuvao. Zavarili smo ga misleći da ga niko više neće
dirati. Na žalost, opet se dogodilo isto. Ne znam razlog, nisam
pametan šta može da bude u pitanju. Sad je gudalo vandal odneo
sa sobom. Možda je u pitanju i obična dečja igra, ko bi znao.
Čovek koji je tad prolazio parkom rekao nam je da su se deca igrala
oko spomenika. To nam ipak ništa ne dokazuje. Prijavili smo slučaj
policiji, ali još ništa nisu otkrili. Sad svaki dan obilazim spomenik
u nadi da će vajar Milivoje opet da mu namesti gudalo.
Carevac je voleo rodni kraj i sa starim društvom iz grada na
Dunavu stalno se sretao kad je dolazio. U Velikom Gradištu je
kao advokatski pripravnik radio u kancelariji advokata Čede Bajkića.
Gradištanci pričaju da su košavi sa Dunava prkosili čudesni zvuci
melodija "Vinogradi suze liju", "Svilen konac"...
Stari gradištanci su pričali i o Carevčevom ribarenju sa deda
Tikom. Obavezno sa violinom. Pričalo se tada da se po zvucima
Carevčeve violine znalo kakav je deda Tikin ulov. Ako su na obalu
dopirali jecavi zvuci, ulov je loš. A kada bi na obalu doprli
tonovi veselog kola, znalo se da je mreža puna. Iste večeri u
nekoj od tadašnjih kafana deo ulovljene ribe bi se pripremio i
uz belo vino i muziku društvo bi neretko do zore ostajalo.
Vlastimir Pavlović Carevac se u gradu na Dunavu najviše družio
sa Živkom Banovićem zvanim "Muja" sa kojim je i počeo
da svira violinu, Mikom Lozanićem, Branom Šusterom, Žikom Tutom
, Milanom Hajdukom pa su čuveno "Žikino", "Lozanićevo",
"Tutino kolo", posvećeni ovim gradištanskim boemima.
Bard jugoslovenske muzike čiji su virtuozni prsti legendarno
"preli" čuveni "Svilen konac", u svom rodnom
mestu nema spomen obeležje. Selo čije je ime čuveni violinista
kao nadimak ponosito nosio, nije na žalost sačuvalo njegovu rodnu
kuću, a na mestu gde je bila nema traga da se rodio 7. oktobra
1895. godine, u belo okrečenoj, u za to vreme dobrostojećoj kući
na početku malog Siminog sokačeta. Sa vršnjacima, pričaju stari
Carevčani, Vlastimir se jurio po obližnjoj Lipovači, a u proleće
bi od vrbe pravio svirale. S jeseni od kukuruzovine pravio je
škrgave violine.
Ljudi u ovom selu posebno su razočarani oštećenjima i čestim
oskrnavljivanjem Carevčevog spomenika.
- Vlasta je voleo je da dođe u svoj Carevac - priča 75-godišnji
Branislav Stević. - Do duboko u noć sedeo bi s s nama, a beskrajne
priče o događajima iz detinjstva prekidala bi njegova violina
i najčešće pesma "Vinogradi suze liju".
- Ko ga je poslednji video? - pitali smo ih.
- Tri dana pred njegovu smrt, na treći Božić, priča Carevčanin
Vitomir Stokić, bio sam kod Carevca u Beogradu. Odneo sam mu pola
jagnjeta šilježeta, po naređenju mog oca, Vlastinog velikog prijatelja.
Car, kako smo ga mi, njegovi Carevčani zvali, upravo se vratio
s mora, gde se i razboleo. Bio sam poslednji Carevčanin koji ga
je video živog.
Dragan Stodić