-
U to vreme sam se, zajedno sa još 15-ak dobrovoljaca, nalazio
u jedinici koju su zvali "Skakavci". Nisam znao o kakvoj
je akciji reč. Pojavio se Milan Lukić, Inđić, koji je vozio, Jovičić
zvani Crni... Ranisavljević i ja smo autom otišli do brane na
hidrocentrali, koja je bila osvetljena kao usred dana. Uz betonski
zid, video sam sedam lica u civilu. Na 5-6 metara stajali su Lukićevi
ljudi. Dok sam prilazio brani, Crni je pucao u njih, a na pitanje
- zašto, samo se nasmejao.
Ovako je nedavno pred Višim sudom u Bijelom Polju, svedok Duško
Petrović (35) iz Despotovca potvrdio da je prisustvovao likvidaciji
sedam od devetnaest otetih putnika iz voza u stanici Štrpci. Ti
ljudi, muslimanske nacionalnosti i jedan Hrvat, oteti su 27. februara
1993. godine iz brzog voza "lovćen" na liniji Beograd-Bar,
u stanici Štrpci. Samo nekoliko dana kasnije iz vojnih izvora
nezvanično je potvrđeno da je većina od njih pobijena u okolini
Višegrada. Svi kasniji pokušaji da se sazna nešto više o tragičnoj
sudbini otetih ljudi nisu dali nikakve rezultate.
Devet godina kasnije, jedan čovek pred Višim sudom u Bijelom
Polju odgovara za učešće u otmici i likvidaciji 19 putnika. Suđenje
Nebojši Ranisavljeviću iz Despotovca počelo je pre četiri godine,
ali je zbog pronalaženja dokaza, rekonstrukcije zločina i saslušanja
svedoka u Srbiji i Republici Srpskoj prekidano i odlagano više
puta. U januaru i februaru ove godine ispitano je više svedoka,
ali niko nije prepoznao optuženog. Ranisavljević, koji se nalazi
u pritvoru od 19. oktobra 1996. godine, negirao je svoju raniju
izjavu, datu istražnim organima, da je kao pripadnik paravojnih
formacija učestvovao u otmici, objašnjavajući da ga je u toku
istrage maltretirala Državna bezbednost.
 |
 |
 |
Susreti sa Miloševićem
Refka Zeković, supruga otetog Fevzije, oca troje dece od
kojih je, u vreme kada je otet, dvoje bilo maloletno, danas
živi sa sinom u Sarajevu, a drugo dvoje dece su joj u inostranstvu.
Priseća se kako je u martu iste godine u Prijepolje došao
Slobodan Milošević, izjavivši okupljenoj rodbini da se radi
o teškom zločinu koji je sračunat da unese razdor među Srbe
i muslimane u Sandžaku. - Obećao je da će prevrnuti zemlju,
da će ih naći, da će nam ih vratiti. Posle smo išli kod
njega u kabinet. Primio nas je još četiri puta. Kaže, dao
bi svoju ruku samo da zna gde su.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Prema podacima kojima raspolaže Helsinški odbor za ljudska prava
u Sandžaku, Ranisavljević je svojevremeno izjavio da je devetnaest
otetih u Štrpcima ubijeno istog dana, odnosno prve noći nakon
kidnapovanja u jednom selu, kilometar udaljenom od Prelova prema
Višegradu. Šefko Alomerović, predsednik Helsinškog odbora, ističe
da sve ide u tom pravcu da se slučaj Štrpci svede na jednog Nebojšu
Ranisavljevića, koji jeste učesnik, što su oni još 1995. utvrdili,
ali je potpuno beznačajna karika u tom lancu.
Alomerović je tražio izuzeće predsednika Veća u Bijelom Polju,
dr Vukomana Golubovića, ali je od UN, EU i Haškog tribunala zatražio
da na suđenje Ranisavljeviću pošalju svoje posmatrače, kako bi
se "prestalo sa manipulacijama u političke svrhe". Prevashodni
cilj suđenja Ranisavljeviću, smatra on, trebalo bi da bude razotkrivanje
motiva naredbodavaca, kao i organizatora otmice. - Mi smo došli
do zaprepašćujućih podataka da se isti izvršioci javljaju iz otmice
u otmicu.
Rodbina ubijenih ljudi, koja prati maratonski proces u Bijelom
Polju, slično razmišlja. Milka Zuličić, majka otetog Zvezdana,
ističe da se ovo suđenje zloupotrebljava od strane crnogorskog
režima i pretvara u politički eksploatisan slučaj. - Ranisavljević
je jedan mali miš koga su uhvatili da bi prikrili prave krivce,
od kojih neki i dalje sede na najvišim državnim funkcijama u SRJ.
-
Ranisavljevićev branilac Goran Krasić kaže da nema nijednog dokaza
o učešću Ranisavljevića u otmici. - Nijedan od saslušanih svedoka
nije ga prepoznao kao otmičara, kao što ni jedan dokument ne upućuje
na njegovu krivicu, osim izjave koju je dao u istrazi, bez advokata.
- Njegov kolega Velija Murić, branilac oštećenih porodica, tvrdi
suprotno: - Ranisavljević je odmah nakon hapšenja, 1996. pismeno
potvrdio da je, pucajući iz oružja, ranio jednog od otetih putnika,
kome je, zatim, prišao komandant Milan Lukić i dokrajčio ga nožem.
Bilo kako bilo, tek nije malo onih koji smatraju da bi Hag oberučke
prihvatio ovaj postupak, jer se radi o zločinu koji se desio na
prostoru BiH, nezvanično se tvrdi da je organizacija otmice mogla
da ide iz Srbije, istražni proces vođen je traljavo, kao što protiče
i suđenje Ranisavljeviću. Sve neodoljivo podseća na Ibarsku magistralu,
samo što je ovde reč o Barskoj pruzi i puno više žrtava.
Zvonko Prijović