Kneževina Baranja, nastanjena pretežno Hrvatima (sic!) treba da bude sjedinjena sa Slavonijom, a Međumurje sa Hrvatskom, da bi se nadoknadio gubitak Srema".

Posledica tog Kulmerovog pisma bilo je Jelačićevo obraćanje caru 29. juna s vrlo kritičkim prikazivanjem stanja u 7. vojnom okrugu sa generalom Majerhoferom i patrijarhom Rajačićem na čelu, koji se u to vreme sveo samo na Srem i Šajkašku. Jelačić je tvrdio da je tamošnje stanovništvo izgubilo poverenje u narodne odbore, koji na banovu žalost još uvek postoje, da nije usklađen odnos između vojne i civilne vlasti, da upravna vlast ne funkcioniše, pa se narod obraća njemu i za najnevažnije stvari iako on ima toliko briga oko vođenja rata i snabdevanja vojske u opustošenoj Bačkoj. On je, stoga, smatrao da je potrebno što pre povratiti dostojanstvo i ugled vlasti i probuditi poverenje naroda prema njoj. U krajevima koje će on oslobađati od neprijatelja trebalo bi savladati anarhično stanje i uspostaviti zakonitost, što se može postići samo postavljanjem organa vlasti kojima ugled neće moći da ruši od njih udaljena i protivpravna centralna uprava Srpske Vojvodine. Iako ne misli da u pitanje treba dovoditi koncesije koje je dobila Srpska Vojvodina, on sumnja da će Rajačić i Majerhofer uspeti da srede stanje u njoj, pa predlaže da centralna vlast tamo energično interveniše preko posebnih poverenika, odnosno da upravu nad Vojvodinom poveri vrhovnom komandantu vojske u Ugarskoj i Erdelju, generalisimusu baronu Hajnau i komesaru za civilne poslove, baronu Geringeru.

Taj predlog odmah je uzet u razmatranje, o čemu je već 7. jula baron Kulmer obavestio Jelačića pismom u kojem kaže:
„Tvoj je prijedlog... raspravljen i zaključeno je da patrijarh prestane biti komesarom, pa da kao u drugim zaposjednutim dijelovima Mađarske i u Bačkoj i Banatu Hajnau i Geringer izdaju potrebne odredbe. Srijemska županija potpada pod bansku jurisdikciju, preuranjeni i protivpravni zaključak Zemaljskog sabora ne može na tome ništa promijeniti, jer nema kraljevske sankcije, prema tome ti imaš tamo zapovijedati. Graničarski pukovi, što ih je vlada odbora kao vojničke institucije raspustila, bit će u onoj mjeri, u kojoj buntovnici budu istjerani, opet pod vojničkom upravom... Pitanje prezentivne Vojvodine... mora se tretirati to opreznije ... jer ona ugrožava Vojnu granicu i jer se srpske namjere ne daju spojiti s interesima Austrije. Ja sam još u Srijemu imao prilike izbliže upoznati Srbe i njihova nastojanja, ja se ne varam u svom sudu.

Posle tog pisma, a na formalni predlog bana Jelačića, carska vlada je 11. jula patrijarha Rajačića razrešila dužnosti komesara u civilnim delovima Vojvodine i pozvala ga u Beč da, tobože, učestvuje u pregovorima koji se odnose na budućnost Srba i njihove crkve u Monarhiji. Banu je povereno da na području Vojvodine sprovede privremenu građansku i vojnu organizaciju u čemu su, kao podređeni, trebalo da mu pomognu general Majerhofer i dvorski savetnik Fon Fluk.

Gornje odluke patrijarh Rajačić primio je u Zemunu u kojem je tavorilo tzv. Vojvođansko praviteljstvo gde je on stajao na čelu kao „privremeni upravitelj", kako se potpisao na oproštajnom proglasu, upućenom srpskom narodu na nas Svetog Ilije, 1849. godine. U tom proglasu, kao da nije ništa znao o Jelačićevom rovarenju protiv njega, on je svom narodu rekao:
„Kad je reč o banu Trojedne kraljevine Jelačiću, tvrdo držim da pošteno s bogom misli, da te u bulatu ostaviti neće, no da će tolikim svojim iskrenoga k srbskom narodu prijateljstva i pismenim i istmenim izrazenijamam nepokolebljivo vjeran ostati, zaključenja i tvoga i trojedne Kraljevine sabora junački braniti, i da se obistine, sa svom snagom nastojati... Pod njegovim štitom steći ćeš ti i tvoju Vojvodinu i tvoga vojvodu"

Za takva očekivanja od Jelačića patrijarh nije imao osnova pošto je s njim već imao nesporazuma oko političke pripadnosti Srema, kao i mnogi drugi Srbi, pa je morao da vidi da je dolazak bana Jelačića u Srem predstavljao ohrabrenje za dotad sasvim potisnute predstavnike županijske vlasti, tzv. varmeđaše, koji su očekivali „da se stara Varmeđa (županija) u celosti svojoj natrag vrati" budući da su na vojnu granicu počeli da se vraćaju ranije proterani oficiri. Tim povodom u "Vestniku" Konstantina Bogdanovića pisalo se da je županija „politička avet... odnosno prava pravcita, ali od svih najhuđša i najopasnija reakcija" i verovalo se da će Jelačić poštovati volju naroda i sprečiti povratak na stari oblik vlasti, na županski sistem.

Pošto je delio ovakvo mišljenje o županijama, patrijarh Rajačić, još uvek kao carski komesar za civilne poslove u Srpskoj Vojvodini, na dan 1. jula razrešio je Teodora Radosavljevića dužnosti komesara Srema a Sremsku županiju proglasio je za „Sremsko okružje", na čije je čelo, kao komesara, imenovao dotadašnjeg sudiju Velikog sremskog suda, Jovana Stojčevića, želeći da na taj način potisne podžupana Ivana Dubravaja koga je na taj položaj, kao svog štićenika, u leto 1848. godine postavio ban Jelačić.

sutra: banovo pismo patrijarhu