Za pisca koji potiče iz književnosti malog jezika prevodi znače sve. Nas Srba, zajedno s dijasporom, ima oko 12 miliona. Danas toliko stanovnika imaju Pariz, Tokio, Hongkong... Nije li onda poražavajuća činjenica, ukoliko vas ne prevode, da čitavog života pišete za samo jedan grad, odnosno za samo toliko stanovnika koliko već danas imaju pojedini gradovi, kaže za "Glas" pesnik Zoran Bognar, kome je u izdanju "La Valisse" objavljena "Elizejska trilogija" na italijanskom, a nedavno je u Jagodini, zajedno sa Ivanom Rastegorcem, dobio novoustanovljenu nagradu "Zlatni orfej". Poezija Zorana Bognara prevođena je na 12 jezika, dobitnik je i tri internacionalne nagrade za književnost.

Ovu knjigu svojevremeno ste nazvali knjigom svih svojih knjiga. Zbog čega?
- Knjiga "Elizejska trilogija" (koja se inače sastoji od knjiga "Novi potop", "Novi Nojev kovčeg" i "Novi čovek") ima podnaslov "poetsko hodočašće od letargije do liturgije od 1984. do 2000" i predstavlja egzemplarni katalog mog dosadašnjeg pesništva. Znajući da bi bilo pretenciozno, u mojim godinama, da je nazovem knjigom svog života, nazvao sam je knjigom svih svojih dosadašnjih knjiga.

"Trilogiju" ste promovisali i u rodnom Vukovaru. Kako posle 10 godina doživljavate taj grad i Hrvatsku?
- Vukovar je od jednog predivnog baroknog grada punog zelenila i mladosti postao grad egzistencijalnih i kulturoloških paradoksa. Danas je, najblaže rečeno, jedan arhitektonski galimatijas u kojem su oni najvitalniji objekti noviji i lepši nego ikad, dok ih okružuje more do temelja razrušenih privatnih kuća, koje od 1991. godine do današnjeg dana nisu ni taknute. Na kulturološkom planu Hrvatska se ne može meriti sa Srbijom ni na književnom, ali ni filmskom, pozorišnom ili muzičkom planu. Ako mislite na političke prilike, onda sa žalošću moram da kažem da se Hrvatska demokratizovala, ma šta to trebalo da znači, pre nas, ali s velikom nadom očekujem da će se i Srbija opametiti i probuditi iz desetogodišnje agonije i vaistinu vaskrsnuti.

Kako tumačite raskolničke tendencije na srpskoj književnoj sceni? Da li su podele naša sudbina?
- Nemam ništa protiv promena, novih ideja i novih udruženja, naprotiv. Međutim, strašno mi je zasmetalo što su i pojedini književnici dozvolili da o postojećim problemima razgovaraju diskursom paprikara sa Cvetkove pijace, čime su isprovocirali velike antagonizme i polarizacije. To nikome ništa dobroga nije donelo, a bojim se da će posledice biti mnogo veće nego što nam se čini u ovom trenutku. Nijedno udruženje vam ne može pružiti ništa više od penzijsko-socijalno-invalidskog osiguranja i nijedno udruženje vas ne može napraviti većim i talentovanijim piscem nego što jeste. Međutim, više je nego očigledno da mnogi ne misle tako pa osnivaju nova udruženja s manjim članstvom, stvarajući tako prividni prostor za veće "domete" svojim delima i "delima".

Čelnici novoosnovanog Srpskog književnog društva kažu, međutim, da je jedini kriterijum kvalitet.
- Naravno da je to čista laž i jedna klimava "fasada" za javnost. Reč je, zapravo, o već dobro poznatom estetskom egzorcizmu i hroničnom ignorisanju, prećutkivanju i šikaniranju individualno svesnih, p(r)osvećenih, autonomnih i nepotkupljivih pisaca. No, ne bi se trebalo mnogo iznenaditi ako se i u tom udruženju neki "talenat" oseti ugroženim i ako za nekoliko meseci i iz tog udruženja dobijemo novo, još manje i još "radikalnije" pod nazivom, recimo, VASPOK (Vasin pokret) ili RKIDS (rđavom "k" i dlaka smeta)...

Zvonko Prijović