|
 |
 |
  |
 |
 |
PODSEĆANJE
Bar malo za duhovnost
Imamo mi mnogo mana, ali imaju ih i drugi, pa opet će Francuz
ili Englez teško reći da je njegov narod najgori na svetu
Poštovana redakcijo, imajući u vidu stalno klevetanje
i ponižavanje srpskog naroda, kao pripadnici nacije koja ima čime
da se ponosi, rešili smo da se oglasimo. Tužno je to što se kod
nas forsiraju strani istorijski filmovi i ličnosti iz tuđe istorije,
dok je naša slavna prošlost potpuno bačena u zasenak. Naša deca
(i ne samo deca) uče se da se dive istoriji drugih naroda, a naša
se predstavlja kao nešto mračno i sramno. Svi znaju za Ričarda
Lavlje srce, Vilijema Volisa, kralja Artura, Jovanku Orleanku,
a naša istorija je zastupljena samo šturo urađenim filmom „Kosovski
boj", koji je snimljen samo da bi se tek onako obeležila
600. godišnjica tog velikog boja. Smatramo da su sveti Nemanjići,
kosovski junaci, mnogi srpski ustanici i drugi velikani iz naše
bogate tradicije, zaslužili mnogo više prostora, veću pažnju i
kvalitetniji prikaz od postojećeg.
Dokle će nas učiti da je dobro samo na nekom drugom mestu, da
je bolje „preko tarabe"? Dokle će nam se govoriti da samo
drugi imaju junake i velika dela? Zašto sebi stvaramo kompleks
niže vrednosti i omalovažavamo se? Naše buduće generacije treba
da znaju da imaju pretke dostojne poštovanja, da od njih uče i
na njih se ugledaju. Nemojmo stvarati idole od kriminalaca i ljudi
bez morala. Tradicionalne vrednosti - iskrenost, poštenje, čast
- ne smeju biti mrtvo slovo na papiru. I ako ih želimo u svom
društvu, afirmišimo ih. U skladu sa svim što je ovde navedeno,
predlažem da se filmski ili dokumentarno obrade bar neke od zapostavljenih
ličnosti ili događaja iz naše istorije. Pomislite samo kako bi
dobra tema valjano urađenog filma bila, na primer, Žitije svetog
kralja Stefana Uroša II Milutina.
Sveti kralj Milutin je bio jedan od najvećih srpskih vladara
u svakom pogledu, a da pri tom o njegovom životu šira javnost
nikada nije dobila kompletnu sliku. Veliki državnik i ratnik s
jedne strane, ali i veliki hrišćanin i dobrotvor s druge strane,
graditelj oko četrdeset hramova i manastira. Kakav bi to bio uzor
budućim generacijama. I ne samo on, već mnogi drugi srpski vladari,
ratnici, svetitelji, to je beskrajno nadahnuće. U ovom vremenu,
kada je sve podređeno materijalnim potrebama, neophodno je učiniti
bar malo za duhovnost, jer se čovek, sveden na telesne prohteve,
pretvara u životinju.
Stoga se nadamo da će naš predlog naići na razumevanje i biti
konkretizovan. Na kraju, želimo da napomenemo da nam nije cilj
da predstavljamo Srbe kao najbolje, bezgrešne, savršene. Imamo
mi mnogo mana, ali imaju ih i drugi, pa opet će Francuz ili Englez
teško reći da je njegov narod najgori na svetu.
Bojan Vićentić i Saša Stefanović, Mionica
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
KRITIKA
Zašto nema pesama o Kosovu
U mojoj krševitoj i ponosnoj Crnoj Gori, tamo u rodnim Vasojevićima, između
Andrijevice i Murine, tu pored Lima u pitomoj ravnici smestila
se Ulotina, selo srpsko, pravoslavno, selo divno. Tu od iskona
živi mit o Kosovu, Kosovskim junacima, manastirima i našoj svetoj
srpskoj zemlji. Ljubav prema srpstvu i Srbiji prenosi se s kolena
na koleno vekovima i danas sa nesmanjenim osećajima za Srpstvo
i Srbiju. Vasojević je učen, gajen, usmeravan i vaspitavan u pravoslavnom
duhu, okrenut Bogu, Crkvi i porodici i majci Srbiji. Zadojen čojstvom
i junaštvom, pameću i poštenjem, ljubavlju, verom i nadom u Srbiju.
Zato ga i bole rane Kosova i Kosovskih mučenika. Bole ga bratske
rane.
Čitajući domaću štampu, i osim apela ponekog pojedinca ili udruženja
o sveoptšem kiču i šundu na našoj estradnoj sceni, smatram da
bi Vaša redakcija mogla bar češće (ako nitša drugo) objavljivati
pisma slične sadržine i na taj način pomogne o ovom problemu.
Svi oni koji se bave pisanjem tekstova (među kojima i ja pripadam)
ne mogu doći do irzažaja od raznih „monopolista". Naime,
pesma (tekst) koji im se svidi hoće da otkupe (urpavo kupe) i
da s oni ispod nje potpisuju kao autori.
Ali, mene nešto drugo muči, a to je da pesama o Kosovu nema.
Pa, gde ste tekstopisci. Ojačajmo i izgradimo patriotski duh.
Nek se čuju truba i frula, nek se peva o Kosovu i Vidovdanu. Car
Lazaru i Obiliću, Božuru majci i sestrama. Imam pesmu posvećenu
mojoj kosovskoj braći i sestrama...
Milan Šoškić, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
MIŠLJENJE
„Višak slobode" miriše na anarhiju
Poštovano uredništvo, dobro je kada se aktuelne teme ažurno i ozbiljno uzimaju
u razmatranje. Čini mi se da se u „dosijeu" (u nedelju 8.
jula), u razmatranju o homoseksualnosti, nažalost, pojavilo isuviše
proizvoljnosti, tendencije, pa i netačnosti. Na primer, kako uopšte
može da se postavlja pitanje ko je od dve populacije (homo i hetero-seksualne)
zaista agresivan, ako se „agresivnost" jedne manifestuje
„izazovnom odećom i lascivnim ponašanjem na defileima" ili
slanjem poruka preko TV serijala o normalnosti njihovog opredeljenja,
dok se agresivnost druge grupe manifestuje bukvalnim masakriranjem
prve grupe, čemu smo uostalom bili svedoci prošlog vikenda u centru
Beograda.
Drugo, vašoj novinarki homoseksualnost je sinonim za „seksualnu
opredeljenost i lične patnje..." (!!!), bez ikakvog otklona
da pitanje mogu da budu samo posledica neshvatanja i agresivnosti
sredine prema različitom pojedincu, a ne njegove lične „poremećenosti".
Na kraju, najvažnije. Podvlači se i strah da „ljudska prava ne
pređu u anarhiju i rasulo". Interesantno je da mi Srbi, koji
čitav vek imamo mučna iskustva sa diktatorskim uređenjima, odjednom
se predostrožno bojimo preterivanju u ljudskim pravima.
Pa, hajde jednom, čak i da je strah opravdan (a verujem da nije),
da se borimo sa takvim problemom - „viška slobode", koji
miriše na anarhiju, a ne da stalno konzervativnim uređenjima glumimo
čuvare tradicionalnih vrednosti za koje, zapravo, ni sami ne znamo
šta su.
Miroslav Popović, Beograd
|
 |
  |
|
|