Malo je naselja o kojima postoje onovremena svedočanstva
o njihovom nastanku i naseljavanju. U red tih malobrojnih ide
selo Zagorica kod Topole. Selo je vrlo staro i prvi put se u pisanim
spomenicima pominje 1476. godine, u turskom popisu koji je obavljen
sedamanest godina po propasti Srbije (1459), dakle u vremenu kada
se okupaciona vlast ustalila a unutrašnje prilike bile sređene.
Nikada, verovatno, neće biti razjašnjeno koliko puta se od tada
Zagorica praznila i punila novim stanovništvom. Srećom, njeno
poslednje naseljavanje za vreme Turaka je poznato, zahvaljujući
njenom privremenom žitelju u tom vremenu Gaji Panteliću Vodeničareviću,
čija su kazivanja jedan od glavnih izvora za našu istoriju novijeg
vremena.
O tom naseljavanju, obavljenom pre Kočine krajine (1788), Gaja
Pantelić Vodeničarević, kasnije znamenita ličnost Prvog srpskog
ustanka, pričao je u više navrata profesoru Isidoru Stojanoviću,
koji je prikupljao građu za Srpsko učeno društvo, te je tako sačuvano
dosta dragocenih podataka. Po tom kazivanju, kada je poturčenjak
iz Mostara Mula Husein, doseljen u Palanku (tada zvanu Hasan-pašinu),
kupio od Mula Selejmana Kićanovića selo Zagoricu, on je naseli
dovodeći „raju" iz više naselja. Tako u Zagoricu, u kojoj
su bili veliki pčelinjak (kovanluk) i vodenica, prvo naseli iz
Žabara Petra, Karađorđevog oca, da čuva pčele, i Gajinog oca Panteliju
Desimirovića, da bude vodeničar (otuda njegovi potomci nose prezime
Vodeničarevići). Potom se dosele Jovan Živanić iz Žabara, Panta
sa ocem vrtarom iz Svetlića, Nedeljko, Dobrovoj i Stanoje iz Rače,
Đorđe Živanić iz Rakinca, Mijailo Preko, Simeun Ćosa i braća Stanko
i Stanoje Marisavljevići iz Kusatka, Milovan i Stevan Markovići
i Mijat Avramović iz Ivanče, braća Pantelija i Sima iz Saranova,
Antonije i Aleksa sa ocem takođe iz Saranova, Petar Čokić iz Masloševa,
a Mula Husein naseli još i nekog Ciganina iz Ratara, da mu bude
pintor.
Malo je ovih doseljenika došlo dobrovoljno, no više ih je, kako
ističe Gaja Pantelić, „pribeglo u Zagoricu što im je zulum turski
dodijao". Od dobra se ne beži, kaže narodna poslovica i,
poput Zagorice, koja je pravo kolonističko selo, ovako je uglavnom
popunjavana većina šumadijskih naselja.
Zanimljivo je da su se potomci ovih naseljenika do danas zadržali
u Zagorici, čineći glavninu njenog stanovništva. Kočina krajina,
najveće srpsko oslobodilačko pregnuće XVIII veka, premda nesrećnog
kraja, istorijski je značajna pre svega po tome što je osvedočila
snagu ustaničkog pokreta koji je doneo kratkotrajnu slobodu za
kojom se, pokolenjima, žudilo. Ali, važnije od toga, bilo je saznanje
da Srbima niko drugi ne može, i neće, doneti slobodu do oni sami.
Jer, Kočina krajina je bila, što se već i ranije, nebrojeno puta,
dešavalo, zloupotrebljavanje srpske težnje za slobodom u korist
stranih interesa. Između Beča i Stambola, u žrvnju dveju imperija,
čije je i lice i naličje vladavine i okupacije dobro znao, srpski
narod se, najzad, počeo pribirati oko vlastitog etničkog stožera
kao uporišta i uzdanice. Osvešćeni, preživeli Kočini dobrovoljci
će nesmirenički čekati Prvi srpski ustanak, a neće biti retki
ni oni koji će i prednjačiti u njemu. Preci i rodonačelnici mnogih
današnjih porodica u Gruži, Jasenici i Lepenici su bili zapaženi
učesnici Kočine krajine. Mnogi od njih, stupivši u frajkor, zapisani
su u sastavu čete kojom je neposredno komandovao kapetan Koča
Anđelković. Međutim, niti je ova četa cela Krajina, niti su popisani
svi učesnici ovog značajnog istorijskog pokreta.
Piše: Mile Nedeljković
Sutra: Pregnuće iz beznađa