Dakle, negirati potrebu da se ljudi prevedu na islam značilo bi negirati Kuran, negirati Muhameda. Kuran o tome kaže: "a onaj ko želi drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena i on će na onome svjetu nastradati" (Kuran, poglavlje tri, stih 86).

U engleskom prevodu to glasi: "And who seeks a religion other than islam, it shall not be accepted from him". Da se nije tako postupalo, danas Turska ne bi postojala. Skoro čitava teritorija današnje Turske bila je još do 1071. godine vizantijska, sa pretežno grčkim i jermenskim stanovništvom.

Bilo je tu i drugih stanovnika, ali ne i Turaka. Tek posle nasilnog osvajanja Turska počinje da dobija temelje na sadašnjoj teritoriji. Ali, to je zemlja Grka i Jermena. Skoro trista godina kasnije, 1340. godine, u toj državi, kojom su vladali muslimani - Turci, bilo je osam miliona stanovnika, od kojih su hrišćani, tj. Grci i Jermeni, činili šest miliona, a muslimani samo dva. Gde su nestali ti hrišćani?

Delom su izbegli, delom masakrirani i ogromnim delom prvo islamizovani, a zatim turcizirani. To su stanovnici današnje Turske - Turci, koji su zahvaljujući islamizaciji promenili svoj genotip i fenotip i od pripadnika mongoloidne žute rase, kako tvrdi verovatno najveći savremeni istoričar sveta Filip Hilti, postali pretežno belci.

Šerijatsko pravo je najfunkcionalniji izraz islama koje je bilo vladajuća ideologija u Osmanskom carstvu, a materijalizovalo se kroz fetve (versko-pravna mišljenja kako treba postupati po pojedinim pitanjima). Zbornici tih fetvi, kojih ima bezbroj, pokazuju, nasuprot onome što tvrde Petifer i Vikers, da je nasilne konverzije u islam forsirao i naređivao najviši verski autoritet osmanskog carstva šejh ul islama.

Fetve se daju u formi pitanja koje neki musliman postavi šejh ul islamu i odgovora koji on daje. Na primer, fetva glasi: "Ako predstavnik vlasti veže nevernika Zajida oko vrata i počne da ga guši, a Zajid, da bi se spasio, kaže pusti me, ja sam musliman, da li se tako stečeni muslimanski status smatra zakonitim. Odgovor: Jeste, smatra se zakonitim".

Rezultat toga je da sami Turci danas negiraju da njihova nacija egzistira kao etnička. Bivši otpravnik poslova Turske u Beogradu, Egin Oba, na pitanje novinara šta je turska nacija odgovorio je: "Turska je napravila nacionalnu državu u kojoj biti Turčin ne znači etničku pripadnost, već pripadnost turskom državljanstvu. U Turskoj žive 24 etničke grupe".

Zanimljivo je da Petifer i Vikersova nisu videli da sami albanski istoričari negiraju njihovu tvrdnju da Osmanlije nisu silom širili islam. Tako albanski autoriteti Puto i Polo kažu: "Sultan je pristupio religioznom pritisku na albansko stanovništvo.

Na kraju 16. veka počela je prva kampanja za islamizaciju Albanaca sa ciljem da od njih načini muslimanske podanike vezane za sudbinu osmanske imperije". Na sledećoj stranici Petifer i Vikersova opet dodaju: "Rusko-osmanski ratovi 18. veka dosta su ubrzali propadanje Osmanske imperije što je dovelo do primetne primene prethodne osmanske politike verske tolerancije". To znači da je od osvajanja do 18. veka u Albaniji osmanska vlast bila verski tolerantna.

Kako se vidi, sami albanski izvori to negiraju. Uostalom, ima li logike u tvrdnji da država koja se zasniva na veri, tj. islamu, namećući im vlast silom u njihovoj kući, može biti smatrana verski tolerantnom.

Piše: Dr Miroljub Jevtić
Nastaviće se