GLAS JAVNOSTI  

Izdaje NIP „GLAS” a.d.
„GLAS JAVNOSTI” d.d.

Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija

 

I n t e r n e t   i z d a n j e

 
     

Glas javnosti 24 sata sa Vama..... najnovije vesti iz zemlje i sveta.....


PISMA

 


Reagovanje

Nema trulog u G17 plus

Povodom niza dezinformacija koje se proteklih nedelja pojavljuju u štampi

Poštovani, shvatajući pravilo novinarstva da nije vest kada pas ujede čoveka, već kada čovek ujede psa, a imajući u vidu i razumevanje za iskustvo u kome se političke diskvalifikacije najlakše ostvaruju kroz rubrike poput pisma čitalaca, tzv. reakcije čitalaca, svejedno sam u obavezi da radi pune informacije reagujem na čitav niz dezinformacija koje su se proteklih nedelja pojavljivale u štampi "povodom" G18 plus.

1. Osnivačka skupština G17 plus održana je u oktobru 1999. godine i svi osnivači su i dalje aktivni članovi ove organizacije.
2. Ekspertska mreža, u preko 30 gradova, formirana je konkursom, a nakon polaganja testova 10.12.1999. godine.
3. Niko nije postao član niti saradnik G17 plus na osnovu toga što je dobio propagandni materijal organizacije (bedž, nalepnicu, olovku, fasciklu...).
4. Članstvo u ovoj organizaciji je dobrovoljno, ali kako je reč o mreži stručnjaka, ono je bilo limitirano na 2.000 članova. Cilj organizacije, što javnost zna, bio je dvostruk: promena vlasti i promena sistema.

Takav cilj je opredelio i način delovanja, odnosno, vrstu pružanja pomoći građanima Srbije, od makroprojekata, kao što su učešće u akcijama "Asfalt za demokratiju", "Energija za demokratiju", stipendije za najbolje studente, istraživanja javnog mnjenja, priprema donatorske konferencije za postmiloševićevsku Srbiju, Bela knjiga Miloševićeve vladavine, seminari, itd. pa do mikroprojekata - pružanja usluga građanima kroz radionice, savetovališta, humanitarne akcije. Naravno, za ostvarenje prvog cilja bila je neophodna i politička aktivnost, koja je rezultirala izradom Programa za demokratsku Srbiju (koji je DOS prihvatio kao svoj predizborni program), predlog predsedničkog kandidata koji je i DOS prihvatio) i vođenje druge po veličini kampanje pred septembarske izbore. G17 plus je između 24. septembra i 5. oktobra 2000. godine odigrala i ključnu ulogu u dokazivanju izbornih rezultata.

Mada aktivnosti podrazumevaju samoinicijativu članova, u ovim akcijama su shodno svom stručnom opredeljenju uzeli učešće članovi iz svih kancelarija.

5. Pošto 20 odsto stvarnih članova G17 plus pripadaju različitim političkim grupacijama, G-17 plus nije učestvovala ni na saveznim ni na lokalnim ni na republičkim izborima, već je podržavala DOS kao političku grupaciju koja je javno prihvatila programe G017 plus. Svejedno, posle događaja 5. oktobra 2000. godine, mnogi od članova i simpatizera G17 plus poželeli su da svoj angažman u demokratskim promenama materijalizuju. Ova organizacija je ostala na stanovištu da je prihvatanje određenih funkcija u vlasti stvar lične odgovornosti članova i prva je, 6. oktobra 2000. godine u 10 časova obavestila javnost da niko ispred G17 plus nije ovlašćen da formira ili učestvuje u kriznim štabovima. Istovremeno, organizacija je smatrala da treba da se zahvali svima koji su se u prethodnom periodu angažovali prevashodno na ostvarenju prvog cilja (promena vlasti), pa je suprotno političkim partijama svoje članstvo smanjila, što je redovna Skupština 3. decembra 2000. godine, verifikovala, ali nije verifikovala promenu Statuta, zbog čega je Upravni odbor (inače biran na dve godine) nastavio da radi u istom sastavu.

6. Pošto su sve aktivnosti G-17 plus javne, dobronamerni čitaoci znaju ove podatke kao i činjenicu da organizacija povećava broj kancelarija i aktivnosti i, naravno, kako je sve podložno promenama, razmišlja o promenama unutar same organizacije. To naravno ne umanjuje pravo vaše ili ma koje druge novine da objavljuje privatne dileme onih koji nisu našli satisfakciju u ovoj organizaciji ili kao gospodin Mića Marković, nisu uspeli da postanu njen član (verujem d na to nije uticalo njegovo članstvo u SPS).

S uverenjem da ćemo zajedno sa Vama i vašim čitaocima ostati opredeljeni za pravovremeno i tačno informisanje, primite izraze mog uvažavanja,

Predrag Marković,
predsednik Upravnog odbora G-17 plus,
Beograd


Reagovanje

Čudan rečnik jedne dame

"Ah, taj Soho", "Glas", 12. mart 2001.

Želeli bismo da odgovorimo g. "Nataši Đorđević", povodom teksta napisanog u "Glasu" od 12. marta 2001. u kome su iznete grube neistine i uvrede na račun zaposlenih i velikog broja uglednih gostiju kafe-galerije "Soho bar Soho".

Mi zapravo i ne znamo, da li je "Nataša Đorđević" zaista stanar te čuvene zgrade u Ulici Strahinjića Bana 51. Naime, "Soho bar Soho" je ugledna kafe galerija (organizovano preko 30 izložbi), gde se već više godina okuplja mlad, kreativan i poslovan svet, studenti, umetnici, pravnici, poznati sportisti, novinari, kosmopolite, rečju, pravi Beograđani a ne kako Nataša tvrdi, "BG ološ".

Takođe, mi vlasnici lokala smo generacijama u Beogradu, svi fakultetski obrazovani, što nama i nije toliko važno, kao što je to izgleda važno g. Nataši Đorđević. Ona sebe samoproglašava pravom Beograđankom. Pa zar prava Beograđanka koristi takav vokabular kao što su reči ološ, bitange i slično. g. ili drugarica Nataša, na jedan naivan i neargumentovan način želi da naše janičare predstavi kao žrtve, krijući se zajedno sa njima pod plaštom navodno "stotine stanara".

A u stvari, ona ili on se krije iza samo dvoje novopečenih stanara u broju 51, a to su bivši partijski drugovi. To su ljudi po čijem nalogu su svi zaposleni galerije "Soho bar" sa svojim porodicama, više od godinu dana trpeli neviđen teror, šikaniranje i na kraju zatvaranje Galerije u izmontiranom procesu u aprilu 2000. godine. To im nikada nećemo zaboraviti. To svi znaju, pa čak i inspektori koji su naređenje izvršili, to priznaju. "Soho bar" je otvoren 1997. godine sa svim potrebnim dozvolama, u pasažu poslovne zgrade koja dve godine kasnije volšebno prelazi u vlasništvo Vlade Republike Srbije.

U zgradu se doseljavaju i gore pomenuti moćnici i počinje terorisanje naše kafe galerije za šta imamo na hiljade svedoka.

Mi smo iznenađeni tom drskošću bivših moćnika koji ne kriju da im se naša kafe galerija dopada i da bi rado "to tako" postali njeni vlasnici. To dvoje partijskih drugova nikako da se oslobode repova prošlosti, kada je bilo dovoljno biti na položaju pa da se dobije sve što se poželi.

Nataši treba da bude jasno da smo u "vazduh" kako ona kaže, tj. u enterijer kafe-galerije te 1997. godine uložili sva sredstva koja smo imali, za šta imamo sudski dokaz, pa to nikako ne može da bude vlasništvo jednog ili dva stanara. A za besne automobile ispred zgrade, Nataša ne trba da brine, oni su ionako vlasništvo tih istih čuvenih stanara.

Zaposleni u "Sohou" su inače u odličnim odnosima sa većinom stanara iz okolnih zgrada, koji su i česti gosti naše kafe galerije. Iskreno nam je žao što se Nataši nije ispunila želja da se "Soho bar" zauvek zatvori i kao pravi džemntlmeni Natašu pozivamo u našu lepu i mirnu kafe galeriju da se opusti i pokuša da bar za trenutak zaboravi na "prošlost".

Uprava i zaposleni radnici "Soho bara",
Beograd


Pismo

Ko je prevrtač

(Mojim dosadašnjim kolegama iz "Otpora")

Ovih dana smo dobili donaciju od 3.000 dinara za opremanje kluba i rad organizacije "Otpor" u Velikoj Plani. Sve bi to bilo u redu da nije u pitanju sledeće: donaciju nam je uputila "Elektromorava" iz Velike Plane, a istu je odobrio direktor Živković. I to bi bilo u redu, da nam nisu poznati sledeći podaci: direktor Živković je član i udarna pesnica SPS-a, što nam je svima bilo poznato. Imamo podatke da je ogromna novčna sredstva prebacivao šahovskom klubu "Goša" iz Smederevske Palanke, sa svrhom doznake - više uplaćen iznos - iako oni nikada "Elektromoravi" nisu ništa uplaćivali. Znamo da je novac trošen za potrebe SPS-a i JUL-a.

O uplatama je pored Živkovića znala i sprovodila ih njegova ćerka Mirjana i likvidator Branko. Podatke smo dobili od ljudi iz službe za platni promet, gde se isti i sada mogu proveriti.

Znamo i to, da je Živković učestvovao u visokoj novčanoj igri oko izgradnje trafostanica i postavljanja betonskih stubova, o čemu postoji prijava SUP-a, ali ga je predsednik suda Bogdanović spasao odgovornosti, jer je prijavu sklonio. Za uzvrat, "Elektromorava" je morala da BESPLATNO obezbedi Sudu napajanje električnom energijom iz više trafo stanica, uz ogromne troškove i napor. Takođe je "Elektromorava" morala da bude nosilac finansiranja spomenika i spomen kuće profesoru Radomiru Lukiću, tastu Ratka Markovića, bivšeg potpredsednika Repbulike vlade.

Drage moje dosadašnje kolege otporaši, znali smo da su Živković i Bogdanović, a preko Ratka Markovića, uspeli sa smene načelnika OUP-a Velika Plana Petkovića i da ga, iako je imao troje male dece, pošalju na Kosovo kada je tamo bilo najgore, a da ga po povratku sa Kosova pošalju na rad u Smederevo, tako da mora svakodnevno da putuje 50 kilometara na posao. Jasno, sve je to osveta za krivičnu prijavu protiv Živkovića.

Sada vas drage moje bivše kolege otporaši pitam: Ko je ovde prevrtač? Da li Živković, koji je sve vreme radio protiv "Otpora" i koji je ogroman novac, uzet od građana preko enormnih kamata, davao SPS-u i JUL-u, a sada, kada su oni otišli s vlasti, počeo iste pare da daje nama, to jest vama, kako bi se zaštitio od zaslužene kazne. Ili smo prevrtači mi, to jest vi, koji taj novac prihvatate. Ne bi me iznenadilo da mu i zahvalnicu date.

Dragi moji prijatelji, vratite taj "krvavi" novac i spasite dušu. Zar smo batine i maltretiranja trpeli da bi sve ostalo isto i da nas nečasni kupuju? Vaše izbavljenje bi bilo potpuno, ako bi tražili da SUP, finansijska policija, tužilaštvo i sudstvo odrade svoj posao.

S poštovanjem, vaš dosadašnji kolega
Rajko Janjić,
Velika Plana


Magla se diže

Nova vlast hitno treba da nađe minimum rešenja u cilju smirivanja decenijskog nezadovoljstva školstva, a onda čvrsto naznačiti put trajnog rešenja u ovoj delatnosti bez eksperimentisanja i oklevanja. Razum u ovoj, danas, izuzetnoj situaciji, mora da pobedi uz prihvatanje saznanja da ovaj posao na lestvici ljudskog delanja ne može da bude na 73 mestu od 82 zanimanja koja društvo prati.

Hoću da čujem protivurečje "JERETIČKOM MIŠLJENJU" da ispred prosvete mogu da budu samo: piloti, mornari, visokoškolci-kreativci, rudari, vojnici, sudije, poslovi od posebnog značaja i rizika na poslu.

Ni jedno zanimanje u administraciji u uslužnim delatnostima i privredi ne može da bude u vrednovanju ispred školstva - od lokalne uprave do ministarstva. Mada i tu ima ponižavajućih primera, npr. u upravi Opštine Pirot, u odnosu na neke druge sredine.

Otvoreno treba izneti primanja u monopolističkim ustanovama i radnim organizacijama u kojima su uporedo rasli i broj radnika i tehnička sredstva u cilju smanjenja te radne snage, koja često ne zna kako da joj prođe radni dan. Ove rane više bole prosvetu, jer se drugde za beznačajne, nenormalne i nemerene poslove, dobija višestruko veći iznos od škola.

Aktivno i kritički sam svedok raznih oblika raspodele nacionalnog dohotka da bi kao rezultat svega imali maglu, ispod koje su mnoge vrednosti pomešane, a prepoznatljive vrline potamnele.

Nasleđeno breme minulih godina je i teško i komplikovano, ali kao da nema zračka nade da se sve ovo trajno uredi modusom kojim bi se vratio kult rada i život od njega.

Niko ne spominje "dobre stare platne (i penziške) razrede" koji su negovali staleški i među staleški mir, stvaralaštvo u radu, koji se i gubio ako se ne ispunjavaju zahtevi na radnom mestu, a nagrađivalo neimarstvo napredovanjem u struci u ovoj i drugim delatnostima. Ako se ukidanjem tog sistema htelo nešto novo, pa nije uspelo, kome smeta danas, te se ne spominje kao ideja? (Hvala Bogu, ministar Knežević nešto reče ovih dana).

Smeta, svakako, stečenim privilegijama koje su rezultat moći li blizu nje, a ne rezultat plodotvornosti rada grupa, staleža i pojedinaca. Bojim se da umesto ukidanja i prezrenja ovog stanja ne pođemo putem prilagođavanja i nadomeštanja.

"Njegovo veličanstvo dnevnik" mora da se nađe u čvrstim i motivisanim rukama poslenika ovog sudbonosnog poziva u svakom narodu, kako bi škola ponela svoj deo odgovornosti za ukupan razvoj društva.

Đavo je odneo šalu, ako i ljudska široka srca, odanih svome pozivu, tolerantni i snishodljivi svakoj vlasti do određene granice, danas tako često i uporno zatvaraju vrata svojim ljubimcima i za trenutak blokiraju svoju savest. Reč je, dakle, o dostojanstvu, a ne samo o goloj egzistenciji. Po svojoj težini i značaju ovo je više od politike. Da lis mo svi svesni pred ovom činjenicom?

Siniša Nikolić,
prosvetni radnik u penziji
Pirot


Reagovanje

Bilo je odličnih urednika

("Propisi o štami...", "Glas javnosti", 8.03.2001. godine)

U osmom nastavku mini feljtona sa nadnaslovom "Propisi o štami od kneza Miloša do danas", objavljenom u "Glasu" od 8. marta 2001. godine, govoreći o jednom periodu srpskog novinarstva, autor Mile Nedeljković napisa, pored ostalog, sledeće:

"Samoupravljači su mogli da samoupravljaju, ali ne i odlučuju o uređivačkoj politici. Glavne urednike - koji najčešće nisu bili nikakvi novinari, ali su bili "podobni" (podv. S.T.) - postavljali su nekakvi komiteti u kojima su sedeli ljudi koji niti su bili novinari, niti se razumeju u pravljenje novina. Preko raznih izdavačkih saveta, u kojima su takođe bili nenovinari, motrilo se da se ne povredi slovo zakona...".

Ne bih ovom prilikom o vrednosnim sudovima, zabludama ili možda želji da se "bude u trendu" (gde to, recimo, članovi redakcije odlučuju o uređivačkoj politici; da li i u današnjim listovima svi novinari misle da je glavni urednik najbolji profesionalac među njima; u kojoj zemlji su članovi izdavačkih saveta, odbora i sličnih tela samo novinar, itd.). Pravo svakog autora je da o svemu ima lični stav. Želim, međutim, da ukažem na ponešto što se - u slavu istine i profesionalnosti - nipošto ne sme zanemarivati, pogotovo u godini jubileja, 120. godišnjice osnivanja prvog novinarskog udruženja u Srbiji.

Tačno je da su u izvesnim razdobljima mnogi političari postavljani na mesta glavnih urednika, kako bi "držali" štampu. Neki od njih su sputavali redakcije, ali su se neki sasvim dobro uklopili u novu sredinu i svojom pozicijom listovima značajno pomogli u podizanju renomea i stvaranju boljih uslova za rad novinara.

Tačno je, međutim, i to da su takođe mnogi glavni urednici - ako ne i brojniji od prve skupine - na to mesto dolazili kao već do tada veoma afirmisani novinari, koji su svojim radom ostavili dubok profesionalni trag ne samo u sopstvenoj redakciji nego i srpskom novinarstvu u celini. To su bila, i ostala, poznata novinarska imena čija su iskustva koristile mnoge generacije.

Pogledajmo, na primer, samo neka iz litova u sastavu kuće "Politika": Bogdan Pešić, Đuka Julius, Leon Davičo, Frane Barbijeri, Dragan Marković, Aleksandar Nenadović, Slavoljub Đukić, Božidar Bogdanović, Milo Gligorijević, Mile Kos... Ili iz kuće "Borba": Mile Vitorović, Dušan Blagojević, Slobodan Glumac, Bogdan Pešić (i ovde), Vanja Kraljević, Živko Milić, Nikola Burzan, LJerka Sabić, Ljubomir Lovrić, Mihajlo Rašić... Da se i ne govori o mnogim glavnim urednicima revijalnih listova, radio i TV programa, koji su ih svojim rukovođenjem doveli do zaista visokog profesionalno-žurnalističkog nivoa.

Sve njih, olakom globalizacijom i ležerno kao da se neobavezno šeta lajkovačkom prugom, Mile otrese poput pepela sa cigara. Uzgred, i Duško Radović je bio glavni urednik u tadašnje vreme jednog od najboljih listova za decu - "Poletarac".

Sveta Tadić,
Beograd



     


FastCounter by LinkExchange