|
 |
 |
  |
 |
 |
Reagovanje
Stambolić bio protiv suđenja
("Jedan Stambolić više od 4.300 Srba", "Glas",
7. februar 2001)
Molim vas da objavite ovo moje pismo radi razjašnjenja
nekih nesporazuma nastalih objavljivanjem teksta: Jedan Stambolić
više od 4.300 Srba u vašem listu.
Pošto nosim isto ime kao autor gore pomenutog teksta, želim da
obavestim sve one koje to zanima da ja, Milan Nikolić, sociolog
i direktor Centra za proučavanje alternativa ne samo da nisam
autor pomenutog teksta, nego da se i ne slažem s nekim iznetim
informacijama i osnovnom idejom teksta.
Naime, ja sam bio jedan od suđenih u Procesu Šestorici (maj 1984)
koji se pominje u tekstu i baš zbog toga bolje poznajem političku
situaciju vezanu za ovo suđenje. Proces su pokrenuli Stane Dolanc
(tada šef policije u Jugoslaviji) i Josip Vrovec a u Srbiji je
proces zdušno podržao Slobodan Milošević (tada brzo napredujući
Gensek beogradskog komiteta SKJ) dok su protiv procesa bili Branko
Pešić, Draža Marković i Ivan Stambolić. To su tačni podaci o političkoj
pozadini ovog procesa.
Druga stvar s kojom se ne slažem u gore pomenutom tekstu, jeste
povezivanje nestanka Ivana Stambolića i srpskih žrtava na Kosovu
ili bilo gde jer nije niti moralno, niti politički primereno.
Naša država mora da se bori za oslobađanje zarobljenih Srba i
drugih svojih građana iz albanskih zatvora na Kosovu i drugim
mestima zato što je to moralni dug njenim građanima. Isto tako,
naša država, tj. nova vlast, mora da se bori da nađe otmičare
ili ubice Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije i mnogih drugih nevinih
žrtava bivšeg režima, zato što je to njen politički dug svim njenim
građanima.
Ne može se graditi demokratska i na zakonu zasnovana država na
naslagama nerešenih i nekažnjenih zločina. Stoga, duboko sam uveren
da nove vlasti moraju da rade i jedno i drugo: da traže oslobađanje
zarobljenih Srba (tamo gde ih ima) ili kažnjavanje njihovih zločinaca,
kao što mora i da traži krivce za nestanak Ivana Stambolića i
zločince koji su počinili brojne zločine pod prethodnim režimom
Slobodana Miloševića. Jedno se ne može zameniti drugim, niti jedno
može pomoći da se drugo zaboravi.
S poštovanjem,
Milan Nikolić,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Reagovanje
Josif Runjanin je Srbin
("Oficir opčinjen muzikom", "Glas", 2. februar
2001)
"Glas javnosti" u petak 2. februara,
pod naslovom "Oficir opčinjen muzikom", donosi izveštaj
iz Novog Sada o tome kako delegacija grada Zagreba odaje poštu
skladitelju hrvatske himne. Dato je jezgrovito i korisno objašnjenje
kako je Josif Runjanin (1821-1878), na Mihanovićev tekst, stvorio
melodiju danas opšte poznate pesme "Lijepa naša domovina".
Nažalost, pri tom vaš izveštač čini dve veoma grube greške: Srbina
Josifa Runjanina naziva "hrvatskim kompozitorom" i prekrštava
ga u Josipa!
Jedan od mnogih znamenitih Srba sahranjenih na starom pravoslavnom
Uspenskom groblju u Novom Sadu, potpukovnik Josif Runjanin, rodio
se tamo gde je nekada davno Konstantin Veliki pobedio Lucinija
ujedinjujući Rimsko carstvo. U Vinkovićima, gde Slavonija prelazi
u Srem, u vojnoj granici (Militer Grence, Vojna Krajina) koja
je pripojena Hrvatskoj posle ugarske nagodbe, razvojačenja Granice
i njegove smrti. Dakle, nikada nije bio hrvatski subjekt - građanin
Hrvatske.
Kao i svi pravoslavni Srbi toga imena, Runjanin je kršten kao
Josif. Biblijsko ime Josif korišćeno je i koristi se kod Srba
isključivo u tom obliku u literaturi, prevodu i kao lično ime.
Nosili su ga i drugi ugledni Srbi - Josif Malivuk, Josif Marinković
itd.
Nije zazorno Hrvatima što je Srbin kompozitor njihove himne,
kao ni Srbima što je Davorin Jenko, Slovenac kompozitor srpske.
Vlastimir Matić, mr d. i. a, Novi Sad
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Upozorenje
Stop "ludom" kukuruzu!
(Premijeru Vlade SRJ gospodinu Zoranu Žižiću)
Povodom diskretne najave (u štampi) da će Savezna
vlada, za potrebe domaćeg tržišta, uvesti iz SAD genetski tretiran
kukuruz - Nova Srbija najoštrije upozorava (neodgovorne) tvorce
ove ideje da neće tolerisati ni ovaj, ni svaki drugi sličan in
vivo eksperiment nad građanima ove zemlje, koji su, biološki,
već preko svake mere - ozbiljno ugroženi!
Naša zemlja nije i ne sme biti poligon niti tržište za otpad
bilo koje vrste. A u pogledu opasnosti po život i zdravlje ljudi,
između nuklearnog otpada mesa "ludih" krava, kineskih
lekova (juče) i genetski tretirane hrane (sutra) - razlike nikakve
nema!
Država (SAD) koja decenijama sa uspehom (?) "genetski tretira"
i biljke i životinje, i ljude (!) - za sopstveno tržište (i svoje
građane!) danas uvozi zdravu hranu i plaća je - suvim zlatom!
A mi, umesto da se, programima snažnog razvoja poljoprivrede i
zdravom hranom, suvereno nametnemo "velikom svetu" i
"uzmemo" to suvo zlato, posežemo za otpadom, koji nijedna
razvijena država Evrope - neće!
Upozoravamo: Ukoliko bilo ko pokuša da realizuje naum o uvozu
"ludog" kukuruza - Nova Srbija će smesta zatražiti ostavku
celog (saveznog) kabineta!
Savet za zdravstvo Gradskog odbora Nove Srbije,
dr Nedeljka Pavlović, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Reagovanje
Ovo je naša istina
Povodom članka objavljenog u vašem listu od 7.
februara 2001. godine, pod naslovom "Gorak ukus sladoleda",
molimo vas da u ime "Deljuga", jugoslovenskog preduzeća
za proizvodnju i promet sladoleda, nastalog na bazi zajedničkog
ulaganja, objavite sledeće:
1. Sve informacije iznete u pomenutom članku ne odgovaraju istini.
2. U protekle tri godine "Delta" je investirala više
od 65 miliona nemačkih maraka u privredu Jugoslavije, a planirane
su i dodatne investicije u naredne tri godine. Napominjemo da
"Delta" posluje uz puno poštovanje jugoslovenskih zakona,
uz puno poštovanje jugoslovenskih potrošača, kroz isporuku proizvoda
najvišeg kvaliteta i uz puno poštovanje zaposlenih i više od hiljadu
trgovinskih preduzeća koja distribuiraju naše proizvode, uz istovremenu
maksimalnu zaštitu životne sredine i maksimalan doprinos dobrobiti
jugoslovenskog društva.
3. Čitav aranžman oko isključenja "Mabara" kao akcionara
"Deljuga" urađen je uz punu saglasnost vlasnika "Mabara",
Mladena Barčota, i uz ovlašćenje koje je lično potpisao Mladen
Barčot. Za ovo postoje svi neophodni dokazi, koji su predočeni
nadležnim državnim organima.
4. "Mabar" je bio akcionar "Deljuga", ali
je sporazumno istupio iz "Deljuga" prodajući svoje akcije,
uz istovremeno prebijanje potraživanja od "Deljuga"
i obaveza prema grčkom osnivaču, kompanija "Delta" (čiji
novac je "Mabar" unosio u "Deljug" i na taj
način zasnivao "svoja" potraživanja).
Konvertujući svoj devizni kredit u kapital "Delujuga"
umesto da se devize vraćaju u posredovanje "Mabara",
"Delta" je sprečila odliv deviza iz Jugoslavije u iznosu
od 14,3 miliona nemačkih maraka.
5. Prema navedenom, "Mabar" nikad nije potraživao "svoj"
novac od "Deljuga". Naprotiv, "Mabar" ima
velike finansijske obaveze prema "Delujugu" i inostranom
grčkom ulagaču u iznosu od 3 miliona nemačkih maraka. Umesto da
te obaveze izmiri, Mladen Barčot, vlasnik "Mabara",
pokrenuo je pravu kampanju protiv "Deljuga".
6. Neistinita tvrdnja da je za vreme rata 1999. godine "Mabar"
čuvao fabriku sladoleda i po toj osnovi imao troškove. Fabriku
sladoleda u Staroj Pazovi čuvali su njeni radnici iz Stare Pazove,
a grčki tim je sve vreme bio zajedno sa svojim radnicima.
7. Želimo da izrazimo naše potpuno poverenje u jugoslovenske
vlasti da će nas zaštiti od neosnovanih napada i insinuacija.
Georgios Makridopulos,
generalni direktor "Deljuga"
***
Tekst "Gorak ukus sladoleda" redakcija "Glasa"
objavila je kao informaciju Agencije Beta.
Uredništvo
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Drugi pišu - NIN
In memorijam
Velizar Zečević
(1931-2001)
U Beogradu je ove nedelje umro Velizar Zečević,
vrsni novinar druge posleratne generacije koja je, donoseći (početkom
šezdesetih) u novine prvi polet i svežinu borbe za nesputanu reč,
ključno doprinela u oblačenju jednog, tada novog i, koliko se
moglo - otvorenijeg i slobodnijeg izraza na njihovim stranicama
unutrašnje politike.
Velizar je sebe ugradio u takav uspon "Politike" u
koju je stupio 1966. dolazeći u njen tek podmlađen tim iz kratkoveke
"Beogradske nedelje". Pišući najpre o ekonomiji, onda
izveštavajući o ekonomskim i političkim debatama iz Skupštine
- Velizar je brzo postao "Politikino" vrlo raspoznatljivo
pero i analitičar kojem publika veruje. Bio je rođeni člankopisac.
Odlikovao se briljantno razložnim izlaganjem, pa je to samo dodavalo
uverljivosti njegove navođene argumentacije - u novinama, kao
i u razgovoru.
Takva sposobnost nije bila samo izraz Velizarovog zanatskog umeća,
nego i njegove ličnosti. Čestit, skroman, pouzdan, Zečević ni
kada su ga (u političkim progonima u"Politici" sedamdesetih)
priterivali uza zid - nikada nije bio čovek sa "dva mišljenja".
Kad je pisao, pisao je ono što je dobro znao i, govoreći, govorio
je ono u šta je sa entuzijazmom verovao. Imaju li se na umu njegovo
građansko vaspitanje i čestitost, Velizar Zečević kao da je bio
sušta suprotnost pravilima i okolnostima društva i vremena u kojem
je živeo.
"U istoriji NIN-a, više nego u drugim listovima, događalo
se da se pučističkim metodama - po pravilu naređenjima spolja
- smenjuju urednici, iako je, istini za volju, bilo i urednika
koji su - ponekad zato što su hteli, češće što su morali - i sami
doprinosili nadzoru vlasti nad duhom kojim je naš list bio ozračen.
Bes koji se iskaljivao smenjivanjima, ponekad i izgonom nedovoljno
poslušnih urednika, bio je ipak pouzdan znak nemoći da se uguši
tradicija istinoljubivosti NIN-a" - napisao je Zečević čitaocima
NIN-a u uvodniku kojim će im se naš nedeljnik obratiti 29. marta
1991. s prilično šokantnim naslovom: NIN OSLOBOĐEN (Samoubistvo
srpske vlade).
U tom broju potpisan je i kao vršilac dužnosti glavnog urednika
NIN-a. Kasnije će, do odlaska u penziju, biti i glavni urednik.
Zajedno s drugima u redakciji, pokušao je da, stajući uz krmu,
pomogne da se brod lista još jednog odsuče s hridi i provede kroz
vreme nadolazećih turbulencija u to doba.
Posle "Politike", novinarski, Velizar je najviše doprineo
NIN-u, u koji je prešao 1981. godine, gde je s proleća 1992. i
penzionisan. U redakciji NIN-a svraćao je i posle povlačenja iz
aktivnog rada, odazivajući se pozivima da s vremena na vreme napiše
nešto o događajima čiji je bio svedok - poslednji put o poseti
i svom razgovoru s Jovankom Broz.
Velizar Zečević je bio Hercegovac, rođen u Futogu. Živeo je u
Novom Sadu a najviše u Beogradu, gde je osvojio srce i dušu mnogih
svojih čitalaca i prijatelja, živeći do poslednjeg daha časno
i dostojanstveno.
|
 |
  |
|
 |