Odlazak sa groblja
Negde se na samom grobu posluži piće i panaija, a u većim
gradovima to se radi pre izlaska sa groblja. Piće se sipa u male
čaše, a panaija se stavi u papirne korpice. Običaj je da svako
uzme čašicu pića i korpicu panaije. To se radi za pokoj duše umrlog.
Na stalku na kome se nalazi panaija i piće treba da je na vidnom
mestu istaknuta i posmrtnica, čitulja ili plakata - da se vidi
ime pokojnika, zbog toga što se u velikim gradovima obavlja više
sahrana, pa da prisutni znaju za koga se daje panaija.
Dolazak kući
Kod Srba je običaj da se posle sahrane odlazi u kuću pokojnika.
Taj običaj se zadržao i do danas. Porodica pozove sve prisutne
da svrate kući, a pozivu treba da se odazovu kumovi i najbliži
prijatelji. Od ostalih - kako ko može.
U kući se, po pravilu, sprema hrana i njom treba svi koji su
došli da se posluže. U čelu stola se ostavlja prazan tanjir i
jedno prazno mesto na koje niko ne seda. To je namenjeno pokojniku.
Potrebno je naglasiti da Pravoslavna crkva ne propisuje i ne zahteva
služenje hrane posle sahrane i da je to običaj iz narodne tradicije.
U svakom slučaju, treba izbegavati preterivanje i napijanje.
Izlasci na groblje posle sahrane
Sutradan po sahrani, na groblje odlazi najbliža pokojnikova rodbina.
Tada se ništa ne nosi od hrane, već se samo pale sveće i kandilo,
i malo uredi grob. U nekim krajevima se na grob izlazi svaki dan
do četrdeset dana. To rade najbliži članovi porodice.
Četrdeset dana
Na četrdeseti dan od smrti pokojnika daje se parastos, pomen
ili četresnica. Tada na groblje izlaze članovi porodice i prijatelji
koji su bili na sahrani. Oni koji nisu mogli da dođu na sahranu
trebalo bi da dođu na četrdeset dana. U mnogim krajevima se to,
međutim, ne čini zbog narodnog verovanja da "ne valja prinavljati",
odnosno da nije dobro povećavati broj prisutnih. S obzirom na
to da na pomen sigurno neće doći svi koji su prisustvovali sahrani,
ne postoji opasnost da će biti više ljudi četrdesetog dana nego
na sahrani. O verovanjima i običajima se, doduše, ne raspravlja.
Njih se pridržava ili ne pridržava.
Parastos se održava u četrdeseti dan ili u prvu subotu pred četrdeset
dana. Nije u redu da se pomen drži ni jedan dan kasnije. Za pomen
se poziva sveštenik, sprema vino i panaija kao za sahranu, i kupuje
40 svećica koje će prisutni upaljene držati u rukama za vreme
opela. Ako ima više prisutnih, kupiće se više svećica. Pored svih
sveća kupuju se još dve, takođe manje, jedna za sveštenika i jedna
koju će sveštenik staviti na panaiju.
Za 40 dana ne sprema se pomešano vino i ulje. Narodni običaj
je da se male količine hrane i pića iznosi na groblje. To treba
da budu simbolične količine. Poznato je da se u mnogim krajevima
na grobovima priređuju gozbe, ali to nije pravoslavni običaj.
Posle imena mogu se pozvati prisutni da dođu bivšoj pokojnikovoj
kući, ali se pozivu odazivaju kumovi i najintimniji prijatelji.
Ako se pomen održava u hramu, sve se priprema kao i za pomen
na grobu. Osim panaije (najbolje je da bude u papirnim korpicama),
u hramu se još može poslužiti i po čaša alkoholnog pića.Hrana
se ne unosi u hram.
Kada je u pitanju spremanje hrane, potrebno je naglasiti da jela,
ako se već spremaju u vreme mrsa, moraju biti mrsna, a u vreme
posta - posna. To se odnosi na hranu koja se priprema za sahranu
i parastose.
Godišnjica
Godišnjica ili godišnji parastos daje se godinu dana posle
smrti ili u subotu koja pada pre godišnjice. Do tada treba podići
grobno obeležje ili spomenik. Na godišnjicu se pozivaju sveštenik,
rodbina i prijatelji. Tad se takođe sprema panaija i vino, a sveštenik
će održati opelo. Običaj je da se i tada iznosi hrana na groblje
ili se sprema ručak kod kuće. Protekle godine od dana smrti završava
se ciklus pojedinačnih smrtnih obreda. Kasnije se pokojniku daju
samo opšta podušja, odnosno zadušnice.
Potrebno je napomenuti da se u mnogim krajevima daje i polugodišnjica,
odnosno šestomesečni parastos. To je u narodnom običaju, a crkva
ga ne propisuje. Normalno, sveštenik će izaći i na šestomesečni
pomen ako ga porodica pozove.
Piše: Dragomir Antonić
Nastaviće se