Početak - rođen je 12. februara 1936. u
selu Medna, kod Mrkonjić Grada. Otac Nikola bio je poljoprivrednik
i partizan, što se veoma dojmilo sina, pa je ta sećanja metnuo
u pesmu ("Moj otac Nikola usred rata/Pripitomljava bojevi
metak.../Otac nadmudruje rat). Majka Milka bila je domaćica. Vozom,
s kartom u jednom pravcu, stigli su iz Bosne u Vojvodinu.
Detinjstvo - sam je objavio da je od dede Vasa i babe
Miše, kao i mnogobrojnih rođaka, kumova i prijatelja, koje je
"s ušima na gototvs" povazdan slušao, stekao ljubav
prema narodnom izrazu.
Nacionalnost
- Srbin. " Mi Srbi moramo se jednom zasvagda zapitati da
li zaista nama i jedino nama ne može ništa katastrofalno da se
desi. Da li smo mi jedini narod kome ne može zapretiti opasnost
potpunog nestanka sa istorijskog prostora ljudske civilizacije.
Vreme je da se oslobodimo naših istorijskih zabluda da nam niko
ništa ne može, jer mi tako želimo i nadamo se da će tako biti,
vreme je da se obračunamo sa našim naivnostima, da će drugi narodi,
recimo, naša braća sa istoka, izginuti za nas. Mi smo sve naše
zablude izdašno platili, i Pijemnot, i jugoslovenstvo i bratstvo
i jedinstvo i panslavinizam... Samo Srbi su govorili da nije važno
kome pripadaju. I zaista nikome nismo pripadali, ali smo polako
i sigurno propadali", rekao je 1993. i pre glavnog propadanja.
Verska opredeljenost - nema je.
Obrazovanje - kako je rastao svuda pomalo, tako se i školovao
- u Banatu, Novim Kozarcama, Srpskoj Crnji i Kikindi. Studirao
je (i diplomirao 1962) jugoslovensku i svetsku književnost na
Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je i magistrirao 1966.
Karijera - počeo je kao omladinski rukovodilac, pa urednik
lista "Student". Onda se latio funkcija ("Čim se
nekog posla lati, odmah dobije predsednički mandat", govorili
su hroničari doba onog), prvo sekretara UKSK Beogradskog univerziteta,
pa predsednika CK Saveza omladine Srbije. Bio je omladinac i u
32. zalagao se za povratak "Oruk" akcija: "Ova
zemlja nikad neće biti dovoljno izgrađena da ne bi imala potrebu
da nekoliko hiljada omladinaca angažuje da dobrovoljno grade,
a politički i duhovno angažuju sebe. Nikad nisam saznao kome smetaju
radne akcije", pitao se.
Bilo je to vreme referata, mada je on uspešniji bio u polemikama,
posle mu je to "ušlo u krv". Kako se usput 'inficirao'
novinarstvom, dopalo ga je da uređuje "NIN", i Opšteobrazovni
program TV Beograd. U međuvremenu, nije zapostavljao uzornu karijeru
"aktivnog društveno-političkog radnika" (u prevodu komuniste),
bio je član Sekretarijata i predsednik sekcije za kulturu Republičke
konferencije SSRN Srbije. Onda je imenovan za direktora Republičkog
zavoda za međunarodnu, naučnu, prosvetnu ... i ine saradnje. Godine
1993. postao je ministar za kulturu, priznao je da su i drugi
nuđeni al' im se nije sedalo u "vruću fotelju". On se
usudio, često je kukao da je kultura važnija od privrede, da je
ne smemo zapostaviti, ali ga poslenici kulture pamte, između ostalog,
i po jednoj tubi kaladonta (zahtevao je da se u paket pomoći zaposlenima,
osim kile pirinča, dve litre ulja i dva pakovanja deterdženta,
ubaci i po jedna, onda deficitarna, pasta za zube).
Naravno, sve vreme pisao je poeziju koju je sanjao (desetak knjiga
pesama, tri putopisa, četiri knjige eseja i studija, dve antologije)
i sakupljao narodne izreke: "Nigde nisam išao bez olovke
i blokčeta", istakao je.
Posle godinu dana "napornog ministrovanja" (nije mu
bilo lako, posebno kad su strukture iz Malog Crnića odlučile da
mu na silu i na sramotu dodele nagradu "Srboljub Mitić".
Po pesniku koji za života nije mirisao ni vlast ni politiku, pa
se njegov sin Dobrica žestoko usprotivio da nagrada ode u ruke
Stojičiću, zbog čega su mu drugovi natakarili lisice na ruke,
sve jadnom ministru pred očima), postao je ambasador SRJ u Pragu.
To je bio do "Velikog četvrtka" prošle nedelje - kad
je odjednom nestao. Zbog predstavnika Otpora koji su tražili pravdu
i pred "njegovom" ambasadom. A, u stvari, kako se posle
ispostavilo, zbog Slobodana Miloševića. Trebalo mu je vremena
da skloni "Slobodana sa zida", gde ga je obesio kad
je to bilo moderno. Kako bi mogao da pokaže koliki je demokrata,
češkoj televiziji - direktno, i nama - indirektno, cela tri sata
pre nego što je Vojislav Koštunica postao, i zvanično, novi predsednik
Jugoslavije. Čovek se predomislio.
Stranački angažman - bio je član SK. "Komunisti su
obično najbolji studenti na Univerzitetu, mada se ponegde dogodi
i obrnuto. U takvim slučajevima partijske organizacije intervenišu
i gde su već stvoreni kriterijumi, moglo bi se reći vrlo oštri.
Nedavno je iz jedne partijske organizacije isključeno pet studenata
zbog neizvršavanja svojih školskih i političkih obaveza",
govorio je, sve pozivajući se na Marksa, citirajući njegovo: "U
sve treba sumnjati". Onda je prestao da sumnja i postao član
SPS-a.
Ženio se nekoliko puta.
ZORICA VULIĆ