Za
neki mesec napuniće se 66 godina od atentata na jugoslovenskog
kralja, a mnoge pojedinosti u vezi sa tim zločinom još su nerazjašnjene.
Sporno je gotovo sve, od naručioca i izvršioca atentata, broja
atentatora, i hitaca koji su on(i) ispalili na kralja Jugoslavije,
do neposrednog uzroka i brzine smrti.
Neki naši lekari iz Instituta za sudsku medicinu iz Beograda,
na čelu sa profesorom dr Dušanom Dunjićem, bavili su se, iz ugla
njihove specijalnosti, analizom rana koje je zadobio kralj prilikom
ubistva. Ali i pored temeljnog ispitivanja ostalo je i dalje dosta
nepoznanica koje podstiču nova pitanja i nedoumice.
Njih je posebno zanimalo da li je kralj mogao, posle ispaljenih
hitaca, da izgovori onu čuvenu rečenicu "Čuvajte mi Jugoslaviju".
Bogoljub Jevtić je ispričao da su to bile njegove poslednje reči.
Tačno je da je to bila njegova osnovna misao, njegova politička
ideja vodilja, ali ne verujem da je moj otac te reči izgovorio
pred smrt. Uostalom, moja mama je govorila da je Bogoljub Jevtić
bio tek u četvrtom automobilu i da je nemoguće da je on uspeo
da dođe do kralja i bude pored njega dok izgovara poslednje reči.
Ograničavajući faktor, kada se govori o atentatu je činjenica
da obdukcija u ovom slučaju nije izvršena, a zapisnik, kojim su
lekari konstatovali kraljevu smrt, nije dovoljan ni za jednu definitivnu
tvrdnju.
Francuski lekari dr D. Olmer, profesor sa Medicinskog fakulteta
u Marselju, i dr Gabrijel Berton, hirurg iz istog grada napisali
su u zapisniku da su "pristupili pregledu njegovog veličanstva
Aleksandra 1, kralja Jugoslavije, koji je pre deset minuta bio
žrtva atentata". "Kralj je mrtav".
Ovi
lekari su konstatovali pet otvora rana od kuršuma: jedan u nivou
sastava deltoidnog i velikog grudnog mišića na desnoj strani,
drugi na dva centimetra iznad donjeg ugla leve lopatice, treći
pri bazi desne polovine grudnog koša, na oko četiri centimetara
od srednje linije, četvrti pri bazi leve strane grudnog koša i
peti na unutrašnjoj strani leve ruke, bez izlaznog otvora.
"Nema sumnje da je kralj umro od iskrvavljenja, koje je
nastalo prolazom metka u predelu grudnog koša sa ulaznim i izlaznim
otvorima rane, kao i jednim jednim metkom koji je prostrelio gornji
deo trbuha" - zaključili su francuski lekari. "Uzaludna
bi bila, čak i trenutna, svaka hirurška intervencija."
Do sada niko nije odgovorio, niti pokušao da odgovori na neka
pitanja:
Gde je u tom trenutku bio kraljev lični lekar Bandelak de Parnente,
koji je inače potpisao izveštaj o konzerviranju tela pre prebacivanja
u Jugoslaviju?
Koliko su francuski lekari bili sposobni da u tim uslovima razlikuju
ulaznu od izlazne rane. I da li su pravilno protumačili ranu na
ruci.
Zašto nije izvršena obdukcija, da li je izvršeno veštačenje prilikom
suđenja, da li postoji zapisnik o pregledu kraljevog tela pre
konzervacije.
Svi ozbiljniji lekari sa kojima sam razgovarao o ovome pitaju
se kako su francuski doktori mogli da pregledaju kraljevo telo
10 minuta posle atentata. Kako su u opštem metežu i gužvi došli
do prefekture (policijske stanice) i kako su uspeli da u toj opštoj
panici izmere vreme tako precizno.
Gde je bila kraljeva pratnja?
Zašto niko od naših nije taj pregled kontrolisao?
Zbog čega su francuski lekari napisali "uzaludna bi bila
svaka, čak i trenutna hirurška intervencija"?
Najosetljivije je pitanje zašto je kralj Aleksandar prebačen
u prefekturu, a ne u bolnicu, u koju je odvezen Luj Bartu, francuski
ministar spoljnih poslova. Francuski general koji je u ovom atentatu,
takođe, ranjen, prebačen je u vojnu bolnicu.
Svaka iole ozbiljnija analiza pokazuje da je period od trenutka
atentata do pregleda i konstatacije francuskih lekara da je kralj
mrtav bio duži od deset minuta.
Kako nije urađena obdukcija, na osnovu opisa spoljnih povreda
nije moguće pouzdano utvrditi uzrok smrti.
Zato bi bilo neophodno izvršiti ekshumaciju i obdukciju leša,
na osnovu koje bi se rekonstruisali kanali kretanja kuršuma, a
samim tim dobili bi se pouzdani podaci o uzroku smrti.
Za ekipu lekara sa beogradskog Instituta za sudsku medicinu posebno
je zanimljiv metak koji je pogodio unutrašnju stranu leve ruke.
Ta rana može da bude od jednog projektila koji je prošao kroz
trbuh, a možda je reč i o trećem metku iz drugog oružja, što,
takođe, nije isključeno. Razjašnjenje te nedoumice odagnalo bi
sve misterije oko ubistva mog oca.
U izveštajima francuskih lekara koji su konstatovali smrt, nema
podataka da li su zrna od projektila, koji su prošli kroz telo,
pronađena.
Rana na ruci nema izlaz, tako da je to zrno sigurno ostalo u
njoj pa se verovatno nalazi u sanduku, i zbog ovoga bi obdukcija
bila zanimljiva.
U svakom slučaju, štošta je prećutano o ubistvu mog oca. Sudski
postupak protiv atentatora je obustavljen. Na fotografijama, snimljenim
iz istog ugla i u isto vreme vidi se kako Bogoljub Jevtić, predsednik
vlade, trči ka automobilu dok je ubica još na papučici kraljevih
kola, dok na drugoj Jeftića nema. Retuširan je kasnije iz nepoznatih
razloga.
Najsimptomatičniji podatak je da se rupe od metaka na košulji
i uniformi ne poklapaju. Na košulji postoji jedna više…
Kada sam mnogo godina posle atentata pročitao članak dr Ivana
Subotića "O zaveri protiv života kralja Aleksandra",
bilo mi je čudno zašto se nije tragalo po njegovim navodima koje
je on naznačio. Ali sada mi je jasno…
Mnogo toga je zataškavano i zaklanjano diplomatskim izjavama
i zvaničnim formulacijama, Ali ne u interesu istrage i istine
već u interesu zločina i onih koji su zločin isplanirali i naručili.