Šarlot Kotijar, mlada studentkinja medicine i budući jugoslovenski
kralj sreli su se u Parizu pred Prvi svetski rat. NJihova ćerka
Jelena rođena je poslednjeg dana decembra 1920. godine u jednoj
od odaja američkog konzulata u Beogradu
Bio je maj 1994. godine. Princ Tomislav je javio: dođite na Oplenac.
On se upravo vratio s puta po Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Pomislio sam da se nešto izuzetno značajno desilo u njegovim susretima
s našim ljudima iz dijaspore…
Sreli smo u kancelariji Miladina Gavrilovića, direktora Zadužbine
kralja Petra Prvog. Pored domaćina, bili su tu i Mile Kordić,
u to vreme direktor i glavni i odgovorni urednik "Politike
Ekspres", Dragoljub Janojlić, dopisnik tog lista iz Smederevske
Palanke i fotoreporter Rade Bošnjak.
Princ je bio vidno umoran od puta, još se nije aklimatizovao
na srednjoevropsko vreme, a uz to i vrlo neraspoložen. Dugo je
pričao o susretima s našim iseljenicima, o njihovoj nostalgiji
i teškom životu u dalekom svetu. Mučilo ga je saznanje da većina
našeg naroda na tom "silikonskom" kontinentu ima finansijskih
problema.
U jednom trenutku spomenuo je kako je o tome razgovarao i sa
svojom sestrom. Neko od prisutnih ga je upitao da li je to princeza
Jelisaveta došla na Oplenac. Tomislav se, onako kako je to samo
on umeo, zagonetno nasmešio i mirno rekao:
"Ne, razgovarao sam s mojom sestrom Jelenom Juženidi.
Ona je vanbračna ćerka mog oca kralja Aleksandra".
Dok je izgovarao ove reči, pažljivo je osmatrao naša zaprepašćena
lica. Ova porodična tajna bila je jedna od retkih u porodici Karađorđević
koja nije skandalozno otkrivena u javnosti. Za nju su, po svemu
sudeći, znale samo osobe najodanije dvoru i kruni.
Prinčevo raspoloženje se namah popravilo kada je počeo da govori
o sestri. Shvatili smo da je odabrao ovaj trenutak da otkrije
dugo čuvanu porodičnu tajnu:
- Da imam sestru po ocu saznao sam za vreme Drugog svetskog rata.
Za to žensko dete znala je i moja majka. Ona je saznala od oca,
ali nama ništa nije govorila o tome. Uopšte, o tome se među nama
nije govorilo. To je znala samo nekolicina očevih najbližih prijatelja.
Knez Pavle je bio najupućeniji u tu porodičnu tajnu. On je neke
detalje iz te životne epizode kralja Aleksandra ispričao mom starijem
bratu Petru.
Moj otac i Jelenina majka, Šarlot Kotijar, upoznali su se uoči
Prvog svetskog rata u Parizu. Ona je bila iz Bretanje, i zbog
porodične tradicije, pošto su joj otac i deda bili lekari, studirala
je medicinu na Sorboni. Najpre je upoznala kneza Pavla, a onda
joj je on predstavio mog oca. Navodno je ovo bila ljubav na prvi
pogled, ali državničke obaveze mog oca, tada prestolonaslednika,
i ratne slutnje razdvojile su ovo dvoje mladih.
Ali, kako to obično biva, sudbina je htela da Šarlot Kotijar,
po završetku rata, stigne u Srbiju kao lekar u misiji Međunarodnog
Crvenog krsta. I novi susret mladog regenta i lepe Bretanjke bio
je neizbežan i ponovo je rasplamsao pritajena osećanja.
Poslednjeg dana 1920. godine rođena je ćerka Jelena u jednoj od
odaja američkog konzulata. Na krštenju je dobila ime Zorka, po
našoj babi, ćerki crnogorskog kralja Nikole.
Kralj Aleksandar je vodio računa o Jeleni i njenoj majci sve
do tragičnog kraja u Marselju 1934. godine. Od tada brigu o njima
preuzeo je princ Pavle.
Kad god sam razmišljao o ovoj vezi, pitao sam se kako je ona
mogla da traje pored političara i ondašnjeg beogradskog dvorskog
okruženja. Odgovor sam dobio mnogo godina kasnije od nekih očevih
prijatelja koji su mi ispričali da je kralj Aleksandar, prilikom
povlačenja kroz Albaniju, imao tešku operaciju na prostati. Zbog
toga je političarima odgovaralo da provere da li budući kralj
može da ima decu.
I te kobne 1934. godine, otac je trebao da svrati do Jelene i
njene majke. Sestra će mi docnije pričati kako su ona i njena
majka bile u šoku kada su čule šta se desilo u Marselju.
Kad sam šezdesetih godina boravio u Hilandaru, gospodin Đorđe
S. Roš me je diskretno podsetio na sestru Jelenu. Tad sam rekao
sebi: ona je moja sestra i tu nema šta da se krije i tad sam joj
se javio telefonom. To je bio naš prvi kontakt, ali je bio tako
prisan kao da smo stari znanci. Ubrzo smo se i videli. Bila je
moj gost u Engleskoj, nekoliko meseci.
Jednom prilikom sam hteo da je iznenadim i da je u Atini posetim
nenajavljen. Na ulazu u zgradu presreo me je portir i odmah rekao:
- Vi mora da ste brat gospođe Jelene Juženidi!
Eto, nas Karađorđeviće možete vrlo lako da prepoznate jer imamo
karakteristične crte lica.
Jelena Juženidi ostala je te godine na Oplencu pune dve sedmice.
Nažalost, umrla je 19. januara 1998. godine.
I ranije dolazila je u Topolu, krišom, da u kripti crkve Svetog
Đorđa zapali sveću na očevom grob.
I. M. Veljkov
Sutra: Kako je počeo srpski raskol