Udajom za princa Andreja, Mici Lou je ostvarila svoj san da dobije
titulu kneginje, a raskolnička crkva je dobila mogućnost da naredne
dve decenije manipuliše s imenom jednog Karađorđevća
Kralj Petar Karađorđević, moj stariji brat, sahranjen je sredinom
novembra 1970. godine u Libretvilu, u manastiru Sveti Sava, bez
učešća Srpske pravoslavne crkve i prisustva kraljevskog doma Karađorđevića.
Raskolnici će ovu činjenicu godinama maksimalno zloupotrebljavati.
Najviše su zbog ovog napadali mene, a posebno mog sinovca Aleksandra.
Karađorđevići su sedam dana posle kraljeve sahrane, u Londonu,
održali pomen. Govor je održao njegov sin Aleksandar. Ali ni ovo
nije prošlo bez problema.
Moj sinovac je tada u jednom delu govora izjavio da jugoslovenska
kruna uopšte ne zanima. Taj deo njegovog govora nije ostao neprimećen.
Za to vreme u Kaliforniji, Mici Lou je nastavila da kuje svoje
planove izdajući se za izvršioca poslednje volje moga brata. Taj
navodni testament imala je samo ova dična gospođa i ona se na
njega pozivala kako je njoj odgovaralo.
Pošto se na sahranu kralja Petra u Libertvilu pojavio samo princ
Andrej, Mici Lou je sve svoje planove usmerila k njemu.
Ona je pokušavala, prilikom ranijih obilazaka brata u Kaliforniji,
da upeca mene u njenu mrežu tajnih planova. Kako joj to nije pošlo
za rukom, okrenula se ka Andreju.
Andrej je tih dana, inače, bio u velikoj krizi - i emotivnoj
i materijalnoj. Potpuno je bio bankrotirao, a u porodici je imao
veliki problem sa suprugom koja je bila alkoholičarka. Kod njega
su se stekli svi uslovi da ga Mici Lou obrlati.
Posle Petrove sahrane, njih dvoje su postajali sve bliži jedno
drugom. Andrej o tome nije ništa krio. Redovno je pisao, do najsitnijih
detalja o njihovoj vezi. I on i ona su znali da ću ja biti otvoren
i veliki protivnik te veze, a podrazumeva se i braka.
Naročito je Mici Lou toga bila svesna. Ona je znala kako se ponašala
prema meni i mom sinovcu Aleksandru dok je kralj Petar bolovao.
Zato je ona postepeno i polako inpregnirala Andreja i ubeđivala
ga da je između mene i nje samo trenutni nesporazum i da će ona,
kad zvanično postane snaja Karađorđevića, pokazati svoje pravo
humano lice.
U jednom pismu Andrej mi je citirao njene reči: "Meni je
mnogo žao što me je Tomislav upoznao pod onim uslovima za vreme
Petrove bolesti. Srce moje, jad bi ti samo znao kako sam ih ja
maltretirala, i njega i Aleksandra . Oni za mene nisu ništa predstavljali,
moj svet, život, briga i sve što sam imala bilo je na smrti. Ako
Bog da, jednog dana, naročito Tomi, imaće priliku da me barem
vidi prirodnu, pa onda neka bude šta bude, samo da me barem vidi
onako kakva sam, pa makar to bilo negativno ali istinito".
Andrej je očito doneo odluku da se s njom oženi samo je merkao
priliku kako da mi to saopšti. Javio se jednom iz Švajcarske da
će me uskoro posetiti s jednom, njemu izuzetno dragom osobom.
Ta osoba je bila Mici Lou.
Nisam hteo da se izjašnjavam javno povodom njegove namere da se
ženi. Odluku sam prepustio Andreju. On je bio moj brat koga sam
oduvek najviše i neizmerno voleo i nisam hteo da se raziđemo zbog
njegove privatnosti.
A ona, Mici Lou, svojom udajom za Andreja ostvarila je tako dugo
željenu titulu princeze ili kneginje.
Najviše u svemu tome ućarili su raskolnici. Pružena im je mogućnost
da još dve decenije manipulišu imenom jednog od Karađorđevića
i da za toliko još produže deobu među sveštenicima i vernicima,
među srpskim narodom u rasejanju.
Skoro pune tri decenije trajao je sukob zbog raskola, tačnije
dvadeset i devet godina. Do pomirenja je došlo na Sretenje 1992.
godine u Sabornoj crkvi u Beogradu. Šest godina je prošlo od tada,
ali se posledice dubokih zavada i dalje osećaju.
Sigurno je jedno: da nije došlo do tog pomirenja, to bi bio nenadoknadiv
gubitak za Srpsku pravoslavnu crkvu i za srpski narod uopšte.
Međutim, opasnost od novih podela, svađa i deoba, nije prošla.
Kako čujem, a imao sam prilike da se u to uverim i lično, prilikom
mojih nekoliko boravaka poslednjih godina u Sjedinjenim Državama,
neki vodeći sveštenici, koji su rođeni u Americi, imaju bogohulne
ideje da stvore američku-pravoslavnu crkvu. Oni koriste trenutno
stanje stvari u Vašingtonu i njihov odnos prema srpskom problemu,
i misle da će na tom talasu dobiti nekakvu samostalnu crkvu u
dijaspori.
Kako se zapadni svet poslednjih godina ponašao prema nama, ne
bi me iznenadilo da je i ova ideja iznedrena u nekom podrumu neke
obaveštajne službe.
I. M. Veljkov
Sutra: Šta je princ Andrej radio u Moskvi