Pre petnaest godina, kolekcionar antikviteta Džems
Alen iz Atlante, slučajno je naleteo na strašno otkriće. U jednom
starom pisaćem stolu pronašao je razglednicu sa snimkom događaja
iz leta 1915. godine. To su zapravo bile fotografije linčovanja
jevrejskog radnika Lea Franka, koga je zbog ubistva deteta osudio
jedan provizorni sud.
Međutim,
ubrzo posle toga dvadesetak nemaskiranih ljudi, među kojima nekoliko
"najpoštovanijih" građana njegovog rodnog grada Marijeta
u Džordžiji, silom su ga izvukli iz zatvora i obesili u šumi.
Ovaj događaj koji je u isto vreme označio jačanje kju-kluks-klana
obeležio je mesni fotograf. Samozadovoljna rulja pozirala je u
pobedničkom raspoloženju pred žrtvom, koja je kao ulovljena divljač
obešena na jednu granu.
Ubrzo posle pomenutog događaja, ove fotografije počele su da
se prodaju kao zvanične poštanske razglednice i još su se mnogo
godina kasnije mogle naručiti poštom. "Nisam mogao da verujem
svojim očima", kaže Alen, "nisam hteo da verujem da
se tako nešto ikada moglo dogoditi u ovoj zemlji. Ali, tri godine
kasnije, pronašao sam drugu fotografiju i od tog trenutka počela
su moja istraživanja".
Danas Alenova zbirka obuhvata 130 ovakvih fotografija - suvenira,
a nejasna slutnja postala je izvesnost: fotografije ubistva Lea
Franka samo su jedan primer potisnutog istorijskog fenomena "fotografije
linčovanja". Alenove fotografije izložene su u Njujorškom
društvu za istoriju.
Na skoro 100 izloženih razglednica koje datiraju od 1870. do
pedesetih godina ovog veka, na dramatičan i zbunjujući način prikazano
je jedno od najmračnijih poglavlja američke istorije. Ljudski
zavežljaji vise s mostova, krošnji, uličnih svetiljki, pri čemu
su žrtve za života često bile zlostavljane i sakaćene, dok su
leševi javno spaljivani.
Ono što najviše šokira na ovim slikama je narodno veselje na
mestu događaja. Mnoge spontane "akcije kažnjavanja"
nisu se odvijale pred tajnim sudom, već u sred dana na glavnim
trgovima. Spektakl je privlačio mnoge porodice i društva u najdublju
provinciju. Često se okupljala cela seoska zajednica da bi prisustvovala
"crnačkom roštilju", kako su cinično nazvana javna spaljivanja.
Pri tom se obavezno čulo škljocanje fotoaparata. Suveniri su
bili vrlo popularni, pa su neretko osakaćene žrtve na licu mesta
iseckane na komade koji su preprodavani kao "uspomena".
Kad je saznao za postojanje ovih fotografija, Alen je širom Amerike
tražio arhive koji bi ih možda čuvali. Ali, nije postojao nijedan.
Prosečni Amerikanac, odnosno većina nije dakle nikada imala mogućnost
da vidi tu vrstu fotografija.
Upadljivo je da da je ovaj mali njujorški muzej privukao veliku
pažnju ovom izložbom, iako je konzervativna štampa nije pomenula
nijednom rečju. Na severu SAD dan danas važi mišljenje da su rasizam
i linčovanja bili problem juga. Da je izjava Malkolma Iksa da
je "jug" sve što se nalazi južno od Kanade bila istina,
dokazuju mnoge izložene fotografije, kao na primer crnog radnika
Vila Džemsa, koga je 1907. linčovala razjarena rulja u Kairu,
u američkoj državi Ilinois. Zatim je jedan konj vukao kroz grad
njegov leš koji su "uzorni građani" naposletku spalili.
Prema pisanju "Njujork tajmsa", pogubljenju je prisustvovalo
skoro 10.000 gledalaca.
Alen i njegovi savetnici su u toku priprema za izložbu strogo
vodili računa da sakupljeni materijal predstave bez faktičkih
ili formalnih nejasnoća da niko ne bi mogao da iskoristi to kao
izgovor da zataška ovu temu. Ćutanje konzervativaca dovoljan je
dokaz da izložba dira u bolnu tačku američke istorije. Uskoro
će se izložba preseliti u Alenov rodni grad Atlantu u Džordžiji.
"Reakcije se još ne mogu sagledati", kaže Alen, "ne
očekujemo fizičke napade, ali smo spremni na to".
Prir. MVP