Obnova
zemlje posle bombardovanja u proteklih godinu dana faktički je
finansirana na teret plata i penzija. To ne bi bio problem da
je neko pitao građane da li žele da budu solidarni i da li žele
da im plate budu 50 maraka, da žive kao u najnerazvijenijim zemljama
Afrike ili Severne Koreje.
Još manje su pitani da li hoće da se obnova zemlje finansira
preko inflacije, pošto je to bio drugi glavni izvor prikupljanja
sredstava, a ceh su, naravno, platili građani.
Tako godinu dana obnove, posle sprovedene prve dve faze, vidi
Mlađan Dinkić, koordinator G17, koji u vezi s najavljenom, trećom
fazom obnove zemlje, kaže:
- To što zovu "pokretanje industrijske proizvodnje, privrednog
razvoja i izgradnju 10.000 stanova", to je neostvarivo, plod
mašte. Tragično je što se država ponosi ciljem da do 2010. izgradi
100.000 stanova, kada je samo do pre desetak godina godina taj
cilj ispunjavan za samo dve godine.
 |
 |
 |
Kineski kredit
Kreditni aranžman koji su srpska i kineska vlada sklopile
u decembru prošle godine obavijen je velom tajne, jer nikada
nisu saopšteni svi detalji tog aranžmana. Izvesno je, kaže
Mlađan Dinkić, da se radi o robi i novcu u vrednosti od
300 miliona dolara, od čega je deo namenjen obnovi. Srpska
vlada nije u stanju da obezbedi novac za vraćanje tog duga,
jer su se državne rezerve u proteklih pet godina kretale
od 120 miliona do 300 miliona dolara, tako da jedino može
da ponudi konverziju potraživanja u vlasništvo nad srpskim
preduzećima. Nad, recimo, telekomunikacijama, ili delovima
EPS-a, a mi samo možemo da naslućujemo šta bi bio interes
novih gazda - da ih trajno koriste ili preprodaju.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
On smatra da Vlada tako projektuje dalju stagnaciju privrede
i ne očekuje prestanak međunarodne izolacije. - A, ako je tako,
dodaje, crno nam se piše.
Razvoj, tvrdi Dinkić, nije moguć "osloncem na sopstvene
snage", pošto je naša privreda nekonkurentna i tehnološki
zaostala. Ukidanje sankcija bi bio samo potreban, ali ne i dovoljan
uslov za pokretanje privrednog razvoja, dok bi samo ulazak stranog
kapitala za to mogao biti - dovoljan uslov.
- Ova vlast ne može da obezbedi taj scenario jer je režim izolovan
od sveta, pa pokušava da nas zaseni "poduhvatima" kojima
su se Evropljani divili krajem 19. i početkom ovoga veka. Nama
bi trebalo najmanje 40 godina da "s osloncem na sopstvene
snage" uzdignemo proizvodnju koju smo imali 89. godine. Industrijska
proizvodnja u Srbiji će, zbog loše ekonomske politike, izolacije
i nedostatka finansija, i dalje samo "bauljati po dnu provalije".
Domaćoj javnosti su uskraćeni zvanični, zbirni podaci o tome
koliko je stvarno sredstava uloženo u podizanje objekata i infrastrukture
u proteklih godinu dana, odakle su sredstva uzeta, kako se njima
rukovalo. Sve što se u vezi toga moglo saznati bilo je nepotpuno,
cifre su više skrivale i zamagljivale, nego što su pokazivale,
mada se mora priznati da se o radovima i obnovi neprestano pričalo.
Recimo, gotovo ništa ne govori podatak koji je nedavno izneo predsednik
srpske vlade kako je vrednost ugovorenih radova za prvu i drugu
fazu obnove iznosi 3,5 milijardi dinara. Dinara, iz kog perioda,
koliko je tog trenutka vredela marka? Ili, šta je sve od ugovorenog
završeno, koliko je koštalo, a koliko su u tome "učestvovale"
dnevnice solidarnosti, nove emisije dinara, šta je, recimo, s
dugovima građevinarima...
Zbog
toga su nedavno stručnjaci G17 uradili detaljan elaborat o štetama,
direktnim i indirektnim, nanetim NATO bombardovanjem, kao i stvarnim
vrednostima radova koji su obavljeni u proteklih godinu dana.
Pre toga su objavili procenu da ukupna šteta iznosi oko 30 milijardi
dolara, što je za 70 milijardi manje nego što je procenila Vlada
Srbije, koja tu svoju računicu, nažalost, nikada nije argumentovala.
U pomenutom elaboratu nezavisnih ekonomista stoji da je za proteklih
godinu dana u Srbiji sanirano pet odsto direktno nanetih šteta,
koje se procenjuju na 4,1 milijardu dolara, a bez Kosova 3,8 milijardi.
To iznosi 191 milion dolara i ukoliko bi se obnova zemlje odvijala
istim tempom kao do sada, Srbiji bi trebalo 19 godina da samo
popravi i podigne porušeno.
A evo šta je prema tim nalazima stvarno urađeno.
Nesumnjivo najbolji rezultati su postignuti u elektroprivredi,
gde su sanacije počele još u vreme kada su padale bombe. Obnovljeno
je čak 15,5 odsto porušenih i oštećenih kapaciteta i prema mišljenju
Srboljuba Antića, jednog od autora pomenutog elaborata, našim
stručnjacima treba skinuti kapu. Pohvalu, smatra on, posebno zaslužuje
domaća elektroindustrija, koja je ispunila gotovo sve ono što
je od nje tražio EPS. Na taj način, kao i uvozom pet polovnih
transformatora, "koji sasvim vrše posao", sanirana je
prenosna veza tako da struja stiže u sve delove Srbije. Što se
tiče ukupne industrije, za godinu dana je obnovljeno ili popravljeno
tek tri odsto od ukupnih šteta.
U javnosti se najviše govori o popravci i izgradnji mostova,
pa se stiče utisak da se tu postignuti neki spektakularni, takoreći
nedostižni rezultati. Podaci, međutim, govore da je sanirano tek
10,4 odsto šteta i da je izgradnja i obnova mostova i nadvožnjaka
stajala 31,6 miliona dolara. Potpuno je obnovljeno 35 manjih mostova,
dok je pet većih samo delimično sanirano. I to kako? Dinkić tvrdi
da je za relativno malo para postignut relativno veliki političko-marketinški
rezultat, jer nije trajno obnovljen ni jedan veći most na Dunavu,
da je zbog ubrzanih rokova gradnja bila nesolidna i da je korišćen
jeftin materijal, što će poskupeti njihovo održavanje, a ponegde
čak dostići i sumu utrošenu za gradu. On navodi da je umesto Žeželjevog
mosta postavljen montažno-demontažni, čija je metalna konstrukcija
izvučena iz niškog MIN-a gde je godinama ležao u državnoj rezervi.
Zbog toga kaže:
- Ne mogu da se pomirim sa pokušajima vlasti da otvaranje demodiranih
ćuprija po Srbiji proglašava za nešto čemu bi Srbi na početku
21. veka trebalo da aplaudiraju, dok se drugi narodi oduševljavaju
dostignućima u oblasti globalne telekomunikacije, Internetom,
biotehnologijom...
Milica Dapčević