- Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost
iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje, ondakar će
nastati najveći opšti rat.
Tako nam je Jovo Tarabić, 80-godišnjak, unuk proroka Mitra Tarabića,
pre neki dan kazivao čitajući u hladu u Tarabićima, Kremansko
proročanstvo.
- Ako su Tarabići tako rekli, tako će i biti - veli Jovo.
U kasno majsko popodne Kremnama zavlada tišina. Samo povremeno,
zaćarlija vetar u šljivovim granama. U polju pod selom, ostanu
kopači, pogureni nad motikama i tek izniklim krompirom. A vazduh
čist i prozračan, vidi se sve do Tornika, lome se sunčani zraci,
na lišću tek izlistale kruške. Zaigra jara nad zelenkastim livadama,
zamakne stari Lazar Tarabić svojim stazom u planinu.
-
Ajd, uzdravlje, Bog vam dao svako dobro i sreću - vikne Lazar
odozgo, a onda doda - Možda ću ja navratiti ponovo, samo da odbijem
stoku u planinu.
Čuje se zujanje pčela dok obilaze oko cveća u livadi. Kad se
pogleda ispred kuće Jova Tarabića, pravo preko potoka, vidi se
samo odžak kuće proroka...
- Mnogi će zaboraviti na Boga, pa će se klanjati svojoj ljudskoj
pameti. A ljudska pamet, govorio je Mitar proti Zahariju Zahariću
koji je sve to zapisivao, šta je ona prema volji i znanju Božijem?
To nije ni jedna kap vode u najvelikačkijem moru - kazuje Jovo
Tarabić.
Zastane, malo promisli, pa kaže:
- Neznaboštvo, neverstvo, bezboštvo, zavladali kod nas ovde i
svuda po svijetu. Ne vjeruju ljudi ni sami sebi, ni u boga, zato
'vako i rade, zato nam 'vako i jeste. Rekao je Mitar, doći će
vrijeme kad će ovde kod nas antikrist doći da vlada, antikrist
koji je školovan u crkvi. A ja mislim da je on to za Tita rekao...
Posle opšteg rata, prorekli su Tarabići, ostaće narod u "tri
krstate gore". Tako je Mitru kazato.
- Jeste, tako je nekako pisalo u onoj knjizi što sam je imao
pa zagubio. Samo nisam baš siguran jesu li baš rekli u tri krstate
gore, ili su rekli - Ostaće narod u krstatim gorama - kaže Jovo
Tarabić.
A narod i ovih dana uporno dolazi u Kremna. Pitaju mnogi Jova
Tarabića: "Gde li su to te tri krstate gore u kojima će narod
prekostati?".
- Ja mislim da su to ove naše gore. Eno, pogledajte grančice
na boru, smrči, jeli, uzmite i gledajte kako grane rastu u krst,
kako stabla imaju krstate grane - tumači Jovo Tarabić predskazanje.
U kasno majsko popodne ispod kuće Jove Tarabića, koja je naslonjena
na Taru, sve postane kristalno jasno i čisto. I "ava",
kako to Jovo kaže, i obrisi udaljenih planina i proplanci iznad
kuće, i misao Jova Tarabića, i šum borova, i potoka u dolini.
Siđu odozgo sa planine i teški mirisi borovine, začuje se iz daljine
spokojni glas Lazara Tarabića koji negde po proplancima "suvraća
goveda" da ne odu daleko u planinu. I mnogi bi od onih koji
ovih dana stižu do kuće proroka iz čitave Srbije iz svojih kola
i još skupljih kuća, rado se menjali sa Jovom ili Lazarom, da
makar na jedno popodne, na tren, osete taj spokoj i duševni mir...
- Blago tome ko u Boga bude verovao, i to su rekli Tarabići -
"čita" zapis ostao negde u glavi, Mire Bešlić, Kremanac,
zanesen rečima i delima proroka.
A rekli su proroci ovo, a kazivali nam pre neki dan u Tarabićima,
iz neke knjige:
- Doći će i vreme pa će velika glad u narodu nastati, biće rane
na sve strane i u izobilju, ali će umirati oni koji budu jeli,
rana će biti zatrovana. Ljudi će iz varoši bježati u sela i opet
tražiti planine, i tri krstate gore, da tamo dišu i piju vodu.
Onaj ko bude postio i ispostio, taj će ostati živ, jerbo će ga
sveti duh čuvati i biće blizak Bogu...
Na pola sata hoda od zaseoka Tarabići, ispod same Tare, dalje
ka centru Kremana je seosko groblje. U groblju, grob i spomenik
Mitru Tarabiću, proroku.
"Mitar, požive 70 godina a prestavio se 21. jula 1899. godine.
Ovaj spomenik podiže mu sin, Sreten Tarabić".
- Mitar je stalno govorio, tako mi je kazato, a pričali su mi
moji stari, evo kako je to bilo:
- Kad je prorok Miloš hteo da mre, okupi on oko sebe sinovce,
Obrena, Živka, Mikajla i Mitra. Reko im je, kad umrem jednom od
vas javiću se. I tako je i bilo. Posle 30 godina javio se Miloš
Mitru...
Čitao je Jovo Tarabić još u knjizi profesora Radovana Kazimirovića
da je profesor Miloša opisao kao bistrog i vidovitog čoveka koji
svoju tajnu nikome nije hteo odati.
- Bio je Miloš nepismen, malo govorljiv, povučen, malo je s kim
govorio, ni sa kim se nije družio. Bio je pitom i dobar, nesposoban
ni mrava u životu da zgazi.
I kako su Tarabići rekli, tako je i bilo, tako će i biti, ne
zaboravlja da kaže Jovo Tarabić, Mitrov unuk, svakome ko u njegovo
dvorište uđe i ko se za proroke raspituje.
- Prorekao je Miloš godinu svoje smrti, a Mitar i dan. Poruči
on, preko jednog komšije, proti Zahariju da hitno dođe. I prota
pojaše konja i dođe. Pozdravi se sa Mitrom, upita ga za zdravlje,
i što ga je zvao. - Hoću da mrem, rekao mu je Mitar. - Batali
kume, kako da mreš, ubeđivao je prota Mitra. Uzalud. - Tako mi
je kazato. Sutra dođi da me opojiš - govorio je Mitar. I kad je
prota ustao da ide kući, Mitar ustao da se pozdrave.
- Čekaj kume da se oprostimo, sad me vidiš, i više me nikad nećeš
viđeti. Dođi sutra, da me opoješ. Tada je kum prota prišao i oprostio
se, potresen ovim dirljivim trenutkom. Okrenuo se prota Zaharije
dva-tri puta odlazeći i video je Mitra kako stoji pred vratnicama,
jednako tužan i žalostan - čitao nam je Jovo Tarabić iz knjige
koju je još pre 60 i više godina Radovan Kazimirović, profesor,
sastavljao.
Tekst i foto: Zoran Šaponjić
Sutra: Šta je bilo, a šta će biti