Iznenadno, jedan novi opozicioni pokret u Beogradu, sastavljen
od mladih i nepoznatih lica, izaziva režim jugoslovenskog predsednika
Slobodana Miloševića. Studentska opoziciona grupa Otpor ima pri
tom važnu prednost nad podeljenim, tradicionalnim srpskim opozicionim
pokretom. Da li je to, međutim, dovoljno da Otpor uspe?
Studentski pokreti u Jugoslaviji dosad su bili katalizatori promena
u vremenima političke nestabilnosti. Razlog za to je u samim karakteristikama
studentskih organizacija: studenti u revoluciji najmanje rizikuju,
a sa druge strane mogu najviše da dobiju. Oni takođe teže da budu
spretni korisnici tehnologije koja im pomaže da rašire svoje ideje.
Ali, istorijski, oni su varnice za uspešne političke promene pružali
tek pošto bi zadobili podršku velikih opozicionih grupacija.
Otpor je rođen u jesen 1998. na Beogradskom univerzitetu. Do
danas, pokret je okupio oko 25.000 registrovanih članova, sa procenom
da je u stanju da mobiliše još toliko. U nastojanju da pokret
legitimizuju, lideri Otpora su 25. maja jugoslovenskom Ministarstvu
pravde podneli zahtev za registraciju.
Na drugoj strani, uglavnom neuspešna srpska opozicija koja se
sastoji od nekoliko partija i saveza, ophrvana je unutrašnjim
borbama i međusobnim nameštaljkama. Njeni članovi su uglavnom
političari od karijere koji manevrišu za mesto u sledećoj strukturi
vlasti.
Posle dogovora o ujedinjenju u januaru, srpskoj opoziciji i dalje
nedostaju kohezija i prepoznatljiv cilj, osim svrgavanja Miloševića.
Mnogi od njihovih potencijalnih sledbenika su pri tom razočarani
i zamoreni od sebičnog politikantstva koje zasenjuje ideale pokreta.
Rastuća studentska grupa nema pak problema sa frakcionaštvom
od koga boluje ostatak srpske opozicije. Njegovo vođstvo izgleda
kohezivno, njegova poruka jasna: skloniti Miloševića da bi se
obezbedili slobodni i pošteni izbori. I mada neki veruju da bi
Otpor mogao da iza sebe ujedini ceo opozicioni pokret, on ustvari
od njega može najviše da bude ugrožen.
Otpor i opozicioni političari nemaju, naime, uvažavanja jedni
za druge. Lideri opozicionih partija javno nazivaju članove Otpora
decom, kao da su oni ustvari nešto što je zabavno i što ne treba
uzeti ozbiljno. Ne libe se, međutim, toga da iskoriste sposobnost
Otpora da privuče mase.
Slično tome, lideri Otpora smatraju da su opozicioni političari
zaokupljeni pohlepom za vlašću i novcem i da zbog toga gube poverenje
naroda.
Zasad, Otpor ima sve elemente jedne uspešne studentske revolucije.
Pitanje je zato da li će ikad uspeti da postane uticajni politički
pokret.
Odgovor će zavisiti od njegovih odnosa sa tradicionalnim opozicionim
grupama. Ako se Drašković i njegove kolege, koji bi trebalo da
postanu sledeće jugoslovensko rukovodstvo, osete ugroženim zbog
popularnosti Otpora, oni će prioritet ponovo dati svojim ličnim
ambicijama. Uprkos tome što ne boluje od frakcionalizma, Otpor
bi u konfliktu sa opozicijom mogao da postane sasvim nedelotvoran.