Noć
između sedmog i osmog maja prošle godine bila je obična i ratna,
ništa drugačija od onih na koje su se Jugosloveni tada već privikli.
Međutim, donela je do tada neverovatnu diplomatsku "kolateralnu
štetu", kako su nazivane greške u u avionskim akcijama najveće
svetske sile na planeti tokom agresije na našu zemlju. Pogođena
je zgrada kineske ambasade u Ulici trešnjinog cveta na Novom Beogradu.
Tako je izazvan najveći incident u toku tromesečnog neravnopravnog
rata. Raketirana je ambasada zemlje koja je nuklearna sila, zemlje
u velikoj privrednoj ekspanziji, i zemlje s vrlo specifičnim odnosima
s Beogradom.
Bilans pogotka aviona koji je za ovu priliku došao direktno iz
američke baze jesu troje poginulih kineskih novinara i osamnaest
povređenih građana i osoblja koji su mislili da su unutar diplomatskog
predstavništva sigurni. Povređena je čast i u udaren je šamar
Kini koji je dugo boleo. Evropska glasila reagovala su na ovaj
događaj burnije nego na bilo koju drugu akciju sprovedenu iz baze
Avijano na severu Italije, kada su "fantomi" i "miraži"poletali
ka Jugoslaviji ispraćani TV kamerama i ponekom kamenicom italijanskih
pacifista koji su bazu držali pod opsadom.
"Evropa je šokirana", bili su naslovi u novinama. Ugledni
Rojters je javljao da je bombardovanje kineske ambasade izazvalo
pravi šok u medijima, bez obzira da li podržavaju ili osuđuju
vazdušne akcije u Jugoslaviji. Najžešći u osudi bili su italijanski
mediji tako da je "Korijere de la sera"pisao da je gađanjem
kineske ambasade NATO bombardovao samog sebe. Svi su očekivali
veliku krizu u međunarodnim odnosima ne samo s Kinom već i s Rusijom.
Za to vreme na trgu Tjenanmen u Pekingu bile su najveće demonstracije
od nemira 1989. godine. Kineski studenti provalili su u zgradu
američke ambasade u Pekingu i pokušali da skinu američku zastavu.
Demonstracije su trajale danima a užurbana diplomatska aktivnost
pokušavala je da spreči dramatizaciju. Počele su spekulacije o
navodnom kineskom prodoru u američke tajne podatke o nuklearnom
oružju koje se odigravalo baš u to vreme.
Iz
Amerike su počela da stižu objašnjenja: radilo se zapravo o grešci
u čitanju mapa, koje su bile zastarele. CIA je prema američkim
priznanjima, greškom koristila karte iz 1992. godine kada zgrada
ambasade nije bila na tom mestu.
Američki obaveštajac Šelbi je grešku prišivao smanjenjem sredstava
CIE za obaveštajnu delatnost. Bivši potpredsednik Američke obaveštajne
agencije Gregori Treverton izjavio je da na odabiranju meta rade
ljudi koji nemaju pojma o Jugoslaviji, već ciljeve markiraju na
osnovu fotografija iz satelita ili karakteristične konfiguracije
tla koja bi ukazivala na vojne mete.
Mesec dana ranije, pri pokušaju da sruši most u Grdeličkoj klisuri,
pilot je zapaljivom bombom uništio ceo vagon kompozicije koja
se baš tog trenutka našla na mostu. Ubijeno je petnaestoro ljudi,
a ranjeno četrdeset četvoro. Portparol NATO-a Džejmi Šej je spuštenog
pogleda izrazio žaljenje i nazvao ovaj zločin "kolateralnom
štetom", izrazom koji je proglašen za najgori u prošloj godini.
Tom prilikom pušten je snimak koji je trebalo da pokaže kako je
pogodak bio neminovan a pilot u bezizlaznoj situaciji.
Godinu dana kasnije otkriveno je da su NATO stručnjaci snimak
montirali a unesrećeni članovi porodica sem izraza žaljenja nisu
dobili nikakvo obeštećenje. Za ovih godinu dana pragmatični Amerikanci
i Kinezi našli su dogovor. Sjedinjene države će isplatiti odštetu
porodicama poginulih u ambasadi, dok će Kinezi platiti za štetu
koju su studenti naneli američkom diplomatskom predstavništvu
u Pekingu. Tako je visoka politika opet odnela pobedu nad običnom
ljudskom tragedijom.
DRAGAN APOSTOLOVSKI