- Igra prirode - rekli su za njega nemački botaničari.
Za zlatiborski, poslednji zlatni bor, koji je rastao u selu Negbina,
kod Nove Varoši, na padinama Murtenice, na samom kraju Zlatibora,
znali su botaničari i biolozi pola Evrope.
Zimus, ne zna se tačno kada, poslednji zlatni bor na Zlatiboru
pao je pod teretom snega i vetra. Tek kad se otopio sneg, meštani
su u šumu nadomak sela, zatekli težak prizor - bor koji je još
za vreme kraljevine Jugoslavije, bio pod zaštitom države, pao
je na zemlju.
Par sati kasnije, vest je stigla do dr Mihaila Tošića, inženjera
šumarstva, biljnog genetičara koji sada živi u selu Rasna kod
Požege. A dr Tošić je pre samo mesec dana, kao da je bio prorok,
na jednom simpozijumu u "Srbijašumama" pravio planove
i predlagao kako da se retke prirodne vrste, posebno zlatni bor
iz Negbine sačuvaju - razmnožavanjem i pravljenjem klonskih arhiva.
U utorak, rano ujutro, doktor je već kolima preko Zlatibora,
žurio ka Negbini.
- Samo da ne bude kasno, da nađemo bar jednu živu granu - ponavljao
je.
Usput je dr Tošić, stigao da ispriča, i deo duge i široke priče
o zlatnom boru koji je još 1937. godine otkrio Salih Omanović,
šumarski inženjer iz Sarajeva. U vreme Drinske banovine, i kraljevine
Jugoslavije, kraj prelepog stabla, zlatno-žute četine, stajala
je i tabla na kojoj je pisalo:
- Ko oštećuje ovo stablo, ili izvodi neke promene prema njemu,
kazniće se po paragrafu…
U protekloj deceniji, bilo je i više pokušaja da se stablo staro
više od 80 godina, obezbedi podmladak. Nisu vredeli pokušaji da
se iz semena dobije nova biljka… Pokušaji razmnožavanja su propali.
Od kafane "Zlatan bor" na Tavniku, na magistrali Užice
- Nova Varoš, do mesta na kome je bio zlatan bor, udaljenog čitav
kilometar, dr Tošić samo što nije pretrčao. Pratili su ga Milija
Lazović, šef Šumske sekcije u Novoj Varoši, šumar Milanko Mlađenović.
Zlatni bor dočekao ih je opružen preko jaruge. Na dnu stabla ostao
krater, širok dva-tri metra, iz koga je nevreme iščupalo koren.
- Gotov veselnik - rekao je šumar Mlađenović, obilazeći stablo,
zagledajući mu žuto-zlatnu koru.
Samo par trenutaka češljanja po granama na zemlji i dr Tošić
je odahnuo.
- Stigli smo u poslednjem trenutku, grane su još žive, moći ćemo
da uzmemo, kalemove grančice za kloniranje stabla - rekao.
Doktor je onda dugo voćarskih makazama sa vrha stabla na zemlji
skidao grančice sa žuto-zelenim iglicama i pažljivo iz slagao
u džak. Sat kasnije, genetičar dr Tošić, pažljivo je očistio jednu
skinutu grančicu, zasekao je, a onda je na desetak metara od stabla
zlatnog bora, zasekao vrh drugog belog bora, stabalce visoko tek
pedesetak santimetara.
Par minuta kasnije, kalemljenje je bilo gotovo, grančica zlatnog
bora ostala je slepljenja uz granu običnog belog bora. Ako se
kalem primi, na padinama Murtenice, kraj Tavnika, ponovo će rasti
- zlatni bor.
- Ovo je, praktično, kloniranje zlatnog bora. Stablo koje će ovde
rasti klon je zlatnog bora koji je pao i zauvek izgubljen - objašnjavao
je dr Tošić.
Ostatak kalemovih grančica, dr Tošić nosi sa sobom. Materijal
će par dana stajati u frižideru, a onda će grančice biti okalemljene,
na obični, beli bor. Sva ta stabla koja će nastaviti da rastu,
kaže dr Tošić, biće klonovi zlatnog bora iz Negbine.
- Kakve su šanse da se kalemi prime - da ožive, raspitivao se
kod doktora šumar Mlađenović.
- Očekujem uspeh iako su kalemove grančice malo uvele - hrabrio
je šumara dr Tošić.
Vlasnik stabla zlatnog boga, meštanik obližnjeg Tavnika, bor
će ovih dana odseći. Šumar Mlađenović imaće zadatak da odmah pažljivo
prebroji godove da se utvrdi koliko je stablo staro, kada se desila
ta "igra prirode", spontana genska mutacija, koja je
od običnog belog zlatiborskog bora, stvorila zlatan bor za divljenje.
Doktor Tošić nije ostavio ni mrvu sumnje - rašće zlatni borovi
po Zlatiboru i dalje. Klonovi zlatnog bora iz Negbine. Samo, ostaće
žao za zlatnim borom iz Negbine, za njegovom lepotom, on je ipak
bio jedan i neponovljiv.
Tekst i foto: Zoran Šaponjić