Priču
o meni, o ovome što jesam, možda bi trebalo početi pričom o onom koji nisam, to jest o onome što sam hteo da budem. Imao sam
mnogo snova i želja i u trenucima samoće, kad ih se prisetim, i danas mi nagnaju suze na oči, a ovo malo kose digne mi se
na glavi… ispovedio se svojevremeno jedan od najkontroverznijih srpskih pisaca druge polovine ovoga veka, Miodrag Bulatović.
Mnogim kuriozitetima koji se s pravom vezuju za njegovo ime - bilo da je o životu ili literaturi reč - valja dodati osam
godina dug zaborav kojim su ga posle smrti zaodenuli njegovi savremenici. Nepravedno, potvrdila je najnovija knjiga nedavno
objavljena u BIGZ-ovoj i Zadruginoj ediciji "Razgovori s piscem", u kojoj je, pod nazivom "Nikad istim putem",
formulom "njim samim" naslikan impresivni piščev autoportret. Otuda ne treba govoriti naprosto o zborniku intervjua,
već o celovitoj slici jednog hroničara i njegove epohe. Slici nekadašnjeg klošara, buntovnika, zavodnika kojem je, po sopstvenom
priznanju, život bio hobi.
"Lijepo djeco, samo pazite da vas ne uvate", savetovala ga je majka kada je sa Mirkom Kovačem kretao u osvajanje
književnih vrhova. A kako drukčije do osvajanjem nazvati poriv za pisanjem (i uspehom) mladića iz Oklada (selo kod Bijelog
Polja) koji je prvu knjigu pročitao u 16. godini, zamenivši stripove Gogoljem, Kafkom, Dostojevskim?
Vo
đen svojim "sleđenim srcem", birajući (ili je bio biran) u startu obračun sa "religijom prosečnih" (socrealizmom),
dobio je obijanje pragova književnih redakcija i obilje svakojakih komentara. "On je bolestan, prljav, sa drugoga sveta,
čovek za otpad, skoro za sapun"… Tuđinac koga treba proterati, kako je govorio Velibor Gligorić. A onda se dogodilo "čudo":
štampane su mu tri novele. Put za knjigu "Đavoli dolaze" već se nazirao.
Reakcionar, koji je i Godoa skinuo sa drveta, pisac "racionalnih" priča, pri tom i bučan, Bulatović je vrlo brzo
upoznao cenzore, zabrane, postao "slučaj". Dok su u Evropi i Americi nestajali primerci "Heroja na magarcu"
(štampani u astronomskim tiražima), pisac je u svojoj zemlji vodio sudski spor sa izdavačem koji je odugovlačio s objavljivanjem
dela. Da li zbog opevanja vremena stida, optužbe gluposti, reči da je "sloboda mrtva" i da ostaju samo "rat,
slava i pornografija", tek Bulatovićev roman, posle izbrojanih 39 skarednih scena ("seksualnih mečeva"), optužen
je za pornografiju. Ostalo je upamćeno da je tada, u jednom od razgovora za italijanske novine, na pitanje "jeste li
vi komunista", odgovorio: "Ne. Ja sam normalan čovek".
S posebnim darom za samoreklamerstvo (zapevao je himnu sebi u čast, koja je trajala skoro čitav sat - beleži francuski novinar),
ali i izuzetno duhovit, Bulatović gotovo da zavodi one koji ga ispituju, svojim vrcavim, efektnim i neretko ubojitim odgovorima.
U nekoliko različitih povoda uzviknuće da on nije "drugi Đilas, Mihajlov, drugi Pasternak, već Bulatović prvi".
Vođen, kako kaže, instinktom i ljubavlju, bez ikakvog plana, menjajući Beograd Ljubljanom, a potom Parizom, Rimom, Minhenom,
Bulatović ide za svojim knjigama, stvarajući nove "Rat je bio bolji", "Ljudi sa četiri prsta", "Gulo,
Gulo"… Na pitanje da li može da živi od svog književnog rada, odgovara: "U svakom slučaju ne živim od tuđeg književnog
rada". Nove vedrije tonove uneće Ninova nagrada za roman godine (1975) dobijena za "Ljude sa četiri prsta".
Dejana Vuković