Ime Dragiše Nedovića (1916-1966), narodnog pesnika iz Kragujevca, konačno dobija svoje mesto u nacionalnoj istoriji. Posle serijala tekstova u našem listu o Nedoviću, u petak 30. jula, u ulici Toze Dragovića, gde se nalazi njegova porodična kuća, održaće se manifestacija "Dani Dragiše Nedovića", koja će ubuduće biti tradicionalna. Istog dana, na njegovoj porodičnoj kući biće otkrivena spomen - ploča. Obe inicijative pokrenuo je "Glas" svojim pisanjem o zaostavštini velikog narodnog pesnika, koji je napisao nezaboravne pesme i sevdalinke- "U lijepom starom gradu Višegradu", "Stani stani Ibar vodo", "Obraše se vinogradi dole kraj Topole", "Lepe li su nano Gružanke devojke", "Na moravi vodenica stara", "Jesen prođe ja se ne oženih", "Ajd' d' idemo Rado", "Siromah sam druže", "Harmoniko moja"... kao i pesme koje bivši zemljaci prisvajaju kao svoju nacionalnu "glazbu"- "Kad si bila Mala Mare","O lipa ti neznanko"...

Kada smo krenuli sa pisanjem o Nedoviću oktobra prošle godine, većina ovih pesama slovila je za tradicionalne, a o životu autora, gotovo da se nije znalo ništa. Jedino su se stariji Kragujevčani sećali Nedovića kao galantnog gospodina, koji je pisao pesme. Čak i njegov sin Aleksandar, koji danas živi u Kragujevcu nije imao potpunu sliku očeve biografije, kao ni stvaralaštva.

- Kada su se pojavili tekstovi u vašem listu, počeli su da mi se javljaju ljudi iz svih krajeva zemlje; a tada samo počeo da otkrivam i mnoge meni nepoznate stvari iz očevog života. Kada je umro ,imao sam 12 godina, mnogo je pesama nestalo. Jedan njegov prijatelj iz Beograda poslao mi je brdo materijala iz koga sam saznao da je moj otac kroz pesme opisivao i prepevao svoj život. Zahvalan sam "Glasu" zbog svega- kaže Aleksandar.

Dragiša Nedović je rođen 1916. godine u siromašnoj gradskoj porodici od oca Andreje i majke Gine. Sa svojih 16 godina, kako piše u uvodnoj reči knjige koja će se uskoro pojaviti u štampi, odlučuje se da krene peške iz Kragujevca na put "kako bi narod čuo njegovu muziku". Sa sobom nosi samo gitaru. (U to vreme nastala je i kultna pesma "Siromah sam druže/ nigde ništa nemam/ samo jednu staru/ skršenu gitaru, koja je proslavila Miodraga Bogdanovića). Put ga odvodi u Bosnu, gde piše bosanske sevdalinke; "U lijepom starom gradu Višegradu", "Iz Bosne se jedna pesma čuje", "Bosanske me pijesme zaniješe", "Prođoh Bosnom kroz gradove".. koje su zanavek ostale među bosanskim brdima.

Posle Bosne put ga vodi u Dalmaciju gde inspirisan morem i brodovima piše pesme "O lipa ti neznanko", "O brodiću beli", "Mare mare, srićo moja" (Kad si bila Mala Mare).

Nekoliko godina kasnije vraća se u Kragujevac. Upisuje Gimnaziju, ali kako nije imao para za školovanje, završava Mašinsku školu- smer mašinbravar. U Kragujevcu ga zatiče Drugi svetski rat. Izveden je na streljanje u Šumaricama, ali ga jedan od Nemaca prepoznaje kao kompozitora i biva deportovan u nemački grad Dormagen. U Dormagenu kao ratni zarobljenik provodi četiri godine. Vraća se u rodni grad i, razočaran, saznaje da je veliki broj njegovih tekstova uništen.

Ipak, nastavlja da komponuje i piše pesme. Sa prijateljima osniva prvo Udruženje kompozitora i pisaca pesama sa narodnim motivima,a 1950. godine oboleva na plućima.Piše tužnu pesmu "Pluća su mi bolna", koja je zabranjena za javno izvođenje zbog velikog broja samoubistava. Umire 16 godina kasnije od infarkta.Iza sebe ostavlja dvoje dece,sina Aleksandra i ćerku Radu.

Poseban pečat koji će ostaviti u istoriji muzike, ogledaće se i u velikoj zaostavštini od preko 400 pesama, bez koje danas ne prođe ni jedna svetkovina u Srbiji; svakodnevno se mogu čuti na Baš Čaršiji, kao i u dalmatinskom primorju.

Logično je da se onda postavlja pitanje kako je i zašto ime velikog pesnika prekriveno velom zaborava, mada njegov odgovor, pre svega zadire u nacionalno ravnodušje kojem smo prema sopstvenoj istoriji kao narod skloni.

Sa druge strane, dobri poznavaoci naše muzičke istorije skloni su uverenju da je Nedović kao samouk muzičar bio žigosan "kao mašinski radnik", što je posebno rabljeno u vreme socrealizma. A taj mašinski radnik spevao je besmrtnu pesmu "U lijepom staru gradu Višegradu", koje se, kao to reče jedan njegov prijatelj "ne bi postideo ni sam Aleksa Šantić".

Ova pesma, koja za većinu ljudi i danas slovi kao izvorna, napisana je 1936. godine i zaštićena pod imenom "Jutros rano slušam". Po prvi put ju je otpevao Himzo Polovina, najpopularniji bosanski pevač sredinom pedesetih godina. Ali više od 60. godina ova pesma pevana je oskrnavljena, jer je iz nje izbačena strofa u kojoj se govori o njegovom povratku u Srbiju: ustaj isprati me moram da putujem/ u Srbiju idem svome rodnom gradu/ za tobom ću Kiko večno da tugujem/ zašto sam te samu ostavio mladu/.

Dragan Alempijević