 |
 |
Šepurio
se s kamom
I Dinkov otac osuđen kao ratni zločinac. Žena Nada posestrima
Maksa Luburića. Pobegao kao čuvar Ante Pavelića. Učestvovao u otmici
švedskog aviona
Dinko Šakić je rođen 8. novembra 1921. u Studencima, kraj Imotskog
u Hercegovini. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. aprila
1941. godine zateklo je njega i njegovog oca Matu, okorelog ustašu
u Bosanskom Brodu. Kao takav, Mato je odmah imenovan za predsednika
opštine Bosanski Brod. Na toj dužnosti istakao se zločinima, silom
je terao Srbe da pređu u katoličanstvo, i to na hiljade, jer su
okolna sela uglavnom bila srpska, a one koji nisu hteli transportovao
je u koncentracione logore Gospić i Jasenovac. Posebno se istakao
i odgovoran je za masakr Srba avgusta 1941. godine na drvenom mostu
koji je spajao Bosanski i Slavonski Brod. Tom prilikom sprovođeno
je u logor oko 250 Srba, od kojih je većina pobijena pred mostom.
One koji su skakali u Savu sa mosta i tako se hteli spasiti, gađali
su iz svih vrsta oružja i retko ko se uspeo spasiti. Zbog svih tih
zločina Mato Šakić je uhvaćen 1945. i osuđen na smrt streljanjem
(kazna izvršena).
Sin
Dinko se već krajem 1941. kao član ustaške mladeži u ustaškoj odori
šepurio sa kamom i pištoljem na opasaču ulicama Bosanskog i Slavonskog
Broda. Februara 1942. iako tek sa delom osnovne škole (u 13. godini
prekinuo je školovanje) postao je ustaški zastavnik odbrambenom
zdrugu u Jasenovcu. Krajem 1942. postavljen je za šefa opšteg odseka
- šef kancelarije koncentracionog logora Jasenovac. Polovinom 1943.
avanzovao je u ustaškog poručnika i postao „časnik" u komandi logora
Jasenovac. U ovoj grupi „časnika" bili su izvršioci svih najmonstruoznijih
zločina u logoru: Mima Pavićević, Modrić, Matković, Naletić, Šarić,
Đerek, Sablić, Mihaljević, Josip Matija i Petar Brzica. Prednjačeći
u svojim zločinima, za to je nagrađen i unapređen u ustaškog natporučnika,
aprila 1944. postavljen je za komandanta - upravnika ili zapovednika
koncentracionog logora Jasenovac. Na toj dužnosti ostao je sve do
1. decembra 1944.
U međuvremenu se oženio sa ustaškinjom iz koncentracionog logora
Stara Gradiška po imenu Nada Tanić - Luburić, koja se posestrimila
sa Maksom Luburićem i svom prezimenu dodala njegovo. Inače, i ona
je proglašena za ratnog zločinca i spada u grupu ustaškinja koje
su činile nečuvene zločine, posebno nad ženama i decom u logoru
Stara Gradiška. Sad je i Dinko Šakić postao ljubimac Maksa Luburića,
te ga je premestio kod sebe u Zagreb, u Komandu ustaške odbrane
u čijoj nadležnosti je bio i koncentracioni logor Jasenovac. U Jasenovac
se vratio aprila 1945. da sa ostalim „časnicima" iz koncentracionog
logora Jasenovac uništi tragove svojih zločina. Početkom maja 1945.
beži iz Zagreba u Austriju kao čuvar Ante Pavelića, zatim tzv. „pacovskim
kanalima" u organizaciji svećenika Krunoslava Draganovića beži u
Đenovu-Italiju, a odatle u Argentinu. Svakako ne pod svojim imenom
i prezimenom, već kao LJubomir Bilanović. Kad je u Španiji 20. aprila
1969. ubijen Maks Luburić, Dinko Šakić je doleteo sa američkim pasošem
u Španiju da bi preuzeo štampariju i vođstvo ustaša u emigraciji.
Učestvuje u otmici aviona švedske kompanije 15. septembra 1972.
u cilju spašavanja ustaše Mire Barišića, ubice jugoslovenskog ambasadora
u Švedskoj Vladimira Rolovića. Zatim, 7. juna 1976. učestvuje u
organizaciji ubistva jugoslovenskog ambasadora u Paragvaju Momčila
Vučekovića kada je, greškom, ubijen urugvajski ambasador Karlos
Abdala.
Pravo svoje ime i prezime otkrio je tek 1990. na komemorativnom
skupu ustaša kako bi odali poštu poginulim ustašama kod Blajburga.
Raspadom SFRJ video je šansu da se obnovi ustaška Nezavisna Država
Hrvatska. Procenio je da se ustaše vraćaju na vlast, susreo se u
Argentini sa Franjom Tuđmanom, prisustvovao utakmici Argentina -
Hrvatska i javno se preko televizije u Argentini eksponirao kao
ustaša i otkrio svoj identitet. NJegove izjave su: „Vršio sam svoju
dužnost u skladu sa načelima katoličke crkve", „Ne stidim se ničega
što sam radio", „Ponosan sam da sam ustaša", „Sve bi to ponovo radio",
„U Hrvatsku ću doći kada to ne bude politički škodilo predsedniku
Tuđmanu". To je Dinko Šakić danas, a zašto je proglašen za ratnog
zločinca?
Koncentracioni
logor Jasenovac, istražni organi Republike Hrvatske, u razmatranju
krivice, D. Šakića tretiraju kao „radni". Zašto? Ustaše su ga nazivale
„Ustaška obrana, Zapovjedništvo logora Jasenovac" i „Radna služba
- ustaške odbrane - Sabirni logor 3" kako je pisalo na ulazu u centralni
logor tzv. Ciglanu. Ustaško vrhovništvo se zaklanjalo iza naziva
„radni", tj. da se u njemu zalutali radom privole za ustaštvo -
NDH, a oni koji nisu naučili da rade, da se privole „radu, redu
i stegi". Autentična dokumenta dokazuju da su zarobljenici dovođeni
samo zato što su bili Srbi, Jevreji i Cigani, i da se samo zbog
toga pobiju, kao što je i urađeno. Na kraju, i najviši ustaški funkcioneri
i u zakonima i drugim aktima, znači ustaškim dokumentima, ovaj logor
nazivaju pravim imenom „Koncentracioni logor Jasenovac". Tako, sam
Eugen Diko Kvaternik u aktu od 29. jula 1942. piše: „Upućuje Vam
se spisak dolje navedenih Židova s molbom da ih se spremi... jer
će isti biti transportovani u koncentracioni logor..." I upravitelj
redarstva Župske redarstvene oblasti u Sarajevu piše: „... čast
mi je dostaviti dva primjerka prepisa spiskova osoba upućenih u
koncentracioni logor u Jasenovcu...". I zapovednik 10. topničkog
odeljenja, decembra 1941. godine, pored propisivanja mera odmazde
kaže: „... lica koja se zateknu bez posebne dozvole na zemljištu
van svojih sela... imaju se smatrati kao jataci, te ih kao takve
uhititi i uputiti u koncentracione logore..." Zatim, Stožer (štab)
1. gorske domobranske divizije juna 1942. godine, za vreme operacije
na Kozari, naredio je: „... 1. Svi muškarci da se odvojeno prikupe
i odpreme u koncentracioni logor...".
Isto to o postupku sa stanovništvom sa Kozare, 3. gorski zdrug
(brigada) naređuje: „... imaju se uhvatiti i poslije preslušivanja
preko mjesta za prikupljanje u koncentracioni logor Stara Gradiška,
odnosno Jasenovac uputiti ..." Tu je još jedan dokaz, tj. odluka
ustaške nadzorne službe da se srpsko dete, po imenu Ševa Mirko iz
Drakulića, rođeno 1930. logoriše 13. aprila 1942. u koncentracioni
logor Jasenovac. Bivši komandant konc-logora Jasenovac Dinko Šakić,
došao je na red da odgovara za svoje zločine marta 1999. godine,
dakle posle 54 godine. Za šta će stvarno odgovarati videće se, a
priča koja sledi otkriva za šta bi sve trebalo da odgovara.
Nastavlja se
|